ARHIVSKI VJESNIK 11-12. (ZAGREB, 1968-1969.)

Strana - 473

Nadovezuju se na to ograničenja uobičajena za noviju arhivsku građu, a osobito za građu diplomatskog karaktera. Predviđa ih čl. 10, koji određuje da ovlaštena osoba DSVP-a može, »nakon pregleda dokumenata arhivske građe«, koje je istraživač zatražio, uskratiti objavljivanje pojedinih dokumenata starijih od pedeset godina ako bi njihovo objavljivanje bilo protivno društvenim interesima. U st. 2 istog čl. 10 dodano je odmah i objašnjenje što se podrazumijeva pod »objavljivanjem«, pa se propisuje: »Kao objavljivanje dokumenata smatra se i pozivanje na broj djelovodnika ili neku drugu arhivsku oznaku predmeta.« Odredbe o objavljivanju dopunjuje i čl. 12 kojim se propisuje: »Radne ili druge organizacije koje se bave naučnim istraživanjem i naučni radnici ne mogu prijepise ili foto-kopije dokumenata, koji su im dani na korištenje objavljivati u vidu zbirke dokumenata bez prethodne suglasnosti Sekretarijata.« Konačno, Pravilnik propisuje i ostala ograničenja korištenja, uobičajena u arhivskom zakonodavstvu. Ponajprije, u čl, 5 određuje da se »izvorna arhivska građa« može dati na korištenje za naucnoistraživački rad »samo ako ne postoje snimci te građe ili ako to zahtijeva naučna metoda rada«. Zatim, u čl. 6, da se »nesređena i oštećena arhivska građa« ne daje »u pravilu« na korištenje za naucnoistraživački rad. Izuzetno, ako to traže »posebni interesi društvene zajednice«, može državni sekretar dozvoliti korištenje i takve građe. Na kraju, u čl. 11 se predviđa da ovlaštena osoba DSVP-a »može uskratiti osobi koja vrši naucnoistraživački rad korištenje građe ako ona nepravilno postupa sa građom, ako ugrožava njen integritet, sređenost i sigurnost, ako zloupotrebljava podatke iz arhivske građe ili ako se ne pridržava odredaba propisa o radu u čitaonici Sekretarijata«. Treba ponovno podsjetiti da opisani režim korištenja građe Vrijedi jednako za svu arhivsku građu koja je »ušla u sastav« DSVP-a i diplomatskih i konzularnih predstavništava Jugoslavije, dakle i za onu arhivsku građu koja je u spomenuti »sastav« ušla »darovanjem, otkupom ili na drugi način« (čl. 13). U cjelini uzevši, prikazani Pravilnik izgrađen je na normativnim principima i praktičnim normativnim rješenjima koja su već dobro poznata i iz prakse nekih drugih država. Postavlja se, međutim, pitanje da li je on donio najbolja moguća i suvremena rješenja za naše prilike i za materiju koju regulira. Odnosno, čini nam se da iz njegova teksta izviru, da se na njega nadovezuju neka principijelna a još neriješena pitanja. Prije svega se radi o pitanju: da li je još uvijek potrebno zadržavanje srednjovjekovne tradicije po kojoj se arhivska građa konkretnije i svestranije ne odvaja od registraturskog materijala. Ako se, naime, to odvajanje ne vrši redovito, metodički i dosljedno, i sve dok se to ne bude tako vršilo, ponavljat će se stara pogreška, tj. da se arhivska građa neće obrađivati isključivo po arhivističkim principima, pa potom neće biti arhivistički oblikovana kako bi to trebalo, već će se na nju, djelomično ili čak u cjelini, primjenjivati kancelarijska praksa svojstvena registraturskom materijalu i neizbježna u jednoj takvoj zastarjeloj »registratursko-arhivskoj zajednici«. Stoljetna iskustva su to dokazala, kao što je i već značajna aktivnost moderne arhivistike dokazala da je takav postupak štetan i znanstveno neodrživ. Druga vrlo štetna posljedica spomenutog neodvajanja arhivske građe od registraturskog materijala jest u tome što se u takvim slučajevima nikada ne može na arhivsku građu primijeniti odgovarajući režim korištenja kakav je nauci, kao glavnom korisniku građe, najpotrebniji i najkorisniji. To stoga, što će se zbog neodvojenosti uvijek, u većoj ili manjoj mjeri, i na arhivsku građu protezati neki oblici ograničenja korištenja koji objektivno nisu potrebni za arhivsku građu, nego su potrebni, neophodni i društveno opravdani samo za registraturski materijal. Takva situacija je apsolutno neizbježna u svim spomenutim »registratursko-arhivskim zajednicama«. Takva situacija ne potiče, ne pomaže i ne unapređuje naucnoistraživački rad i kulturnu djelatnost, već im stvara suvišne teškoće. Praktički govoreći: kada bi se arhivska građa DSVP-a odvojila od njegova registraturskog materijala i predala na čuvanje posebnoj ustanovi, ili samostalnoj radnoj jedi473