ARHIVSKI VJESNIK 11-12. (ZAGREB, 1968-1969.)
Strana - 430
Poschevo djelo »Flamende Grenze« ne zanima nas samo kao rad poznatoga arhivskog radnika i historičara iz susjedne prijateljske Austrije već posebno i stoga što je u tom svom radu obuhvatio i dobar dio krajeva onovremene Hrvatske, kako su to i sama historijska zbivanja vezana uz predmet njegove obrade zahtijevala. Dovoljno je samo letimice proći djelom pa ćemo naići na naše gradove i mjesta, kao Čakovec, Celje, Karlovac, Križevce, Legrad, Lendavu, Ljutomer, Maribor, Mursku Sobotu, Nedelišće, Ptuj, Radgonu, Samobor, Sv. Nikolu kod Ormoža, Varaždin, Zagreb, te Zavrč nedaleko Varaždina, kao i na neka druga manja naselja. Cesto ćemo naići na događaje vezane općenito uz. »Slavoniju«, ili opet na drugome mjestu, uz »Međimurje«. Od priloženih veduta naših gradova u Poschevoj knjizi nalazi se trgovište Ljutomer iz 1680. godine, te tvrđava Čakovec iz 17. stoljeća, dok od portreta donosi i onaj našega tadašnjega bana Ivana Palffyja (1704—1732). »Flamende Grenze — Die Steiermark in den Kuruzzenstürmen« obuhvaća samo jedno malo vremensko razdoblje nakon Karlovačkog mira s Turcima (1699) i to od 1704. do 1709. godine, dok na veoma detaljan i do kraja dokumentiran način u četiri glavna poglavlja, kao i pedesetak podnaslova, obrađuje nasrtaje i provale u Štajersku, te događaje uopće vezane uz Râkôczyjeve kuruce u Štajerskoj, u Hrvatskoj, te u samoj Ugarskoj. Posch, dakle, obrađuje sukobe svoje uže domovine — Štajerske i Austrije uopće, s kurucima u vrijeme kad je Karlovačkim mirom Hrvatska prestala biti » reliquiae reliquiarum«, te je nestalo vječne strave da će Turci i te ostatke ostataka zauzeti. To je doba kojem su prethodili počeci austrijskog rata za Španjolsku baštinu nakon što je posljednji Habsburgovac Karlo II na španjolskom prijestolju oporučno 1700. godine ostavio svoje zemlje u Evropi i Americi Filipu Anžuvinskom. Sve se to zbiva u eri saveza Austrije, Engleske, Holandije i nekih njemačkih knezova u ratu s Francuskom, kad i Hrvati treba da ratuju pod vrhovnom komandom princa Eugena Savojskog u sjevernoj Italiji s Francuzima. Događalo se to u doba kojem su prethodila nastojanja Hrvata i bana Batthyânyja da austrijski car Leopold I vrati banu i Saboru vlast nad Krajinom, napose nad varaždinskim, odnosno slavonskim generalatom, čemu su se na sve mile i nemile načine protivili carski generali. Nezadovoljstvu Hrvata car se nije mogao suprotstaviti, posebno zato jer ih je trebao u španjolskom ratu. No, još odlučniju ulogu u donošenju povoljne carske odluke o tim pitanjima Krajine odigrali su upravo događaji u Mađarskoj,, koje i obrađuje Poschevo djelo: Râkoczyjev ustanak u Mađarskoj i njegovo stupanje u savez s Francuzima, a protiv Austrije i njezinih saveznika. Tako je i nakon toga uslijedila zapovijed cara kapetanima varaždinskom, koprivničkom, đurđevačkom, čazmanskom, križevačkom i petrinjskom 6. lipnja 1703, da ne bune narod protiv banske vlasti. Posljedica toga je i odluka cara od 10. srpnja 1703. da Krajina između Kupe, Une i Save prijeđe pod vlast bana, te da se dokine varaždinski generalat. Poznato je da su, međutim, carski generali uspjeli osujetiti provedbu dokidanja varaždinskog generalata, da su upravo ti vojni i ratni razlozi stalno bili navođeni kao razlog odgađanju te careve odluke. Stav prema hrvatskim zahtjevima došao je u drugi plan kad su Francuzi i Ljudevit XIV našli u samoj carevim' Leopoldovoj svoga saveznika. Bio je to Franjo Raköczy, sin Franje i Jelene Zrinjske, unuk Đure Râkôczyja, koji je ponovno oživio i nastavio djela kralja kuruca Emerika Tökölija, započevši opet rat protiv »despotske dinastije«, pozivajući 18. siječnja 1704. godine i Hrvate da mu se pridruže. Koliko je u to vrijeme bilo razloga za ovakvu odluku cara Leopolda upravo iz političkih razloga, toliko su s druge strane carski generali uspjeli odgoditi dokidanje varaždinskog generalata iz vojnih razloga i razloga ratovanja, navodeći i čitav niz drugih pojedinosti u prilog zadržavanju svoje vlasti i položaja ovdje na sjeveru Hrvatske. Sve je to tako i dalje ostalo glede varaždinskog generalata pa i onda kad je Leopold, poslije smrti bana Batthânyija, prihvatio prijedlog Hrvatskog sabora o izboru novoga bana. Od predloženih grofa Đure 430
