ARHIVSKI VJESNIK 11-12. (ZAGREB, 1968-1969.)

Strana - 431

Erdödy, Nikole Palfyj«, Petra Keglevića, Ivana Palfyja te Šimuna Forgača, car ji izabrao Ivana Palfyja (1704—1732), koji je već bio Leopoldov vojskovođa pro­tiv Râkoczyja, a na čelu njegove vojske u Ugarskoj. Stanje u Hrvatskoj, glede obećanog dokidanja varaždinskog generalata od Leopolda, nastavilo se i poslije njegove smrti 1705. godine, kad ga je naslijedio mladi Josip I (1705—1711), kojem je hrvatski ban Ivan Palfy ne samo i dalje ostao glavni vojskovođa u Ugarskoj već mu je bio i posebni miljenik. Hrvati, Sabor i ban mnogo šu već zadužili cara Leopolda, a konkretno i Štajersku, kad su Palfy i Petar Kegleyic potukli Râkôczyjeve kuruce u Međi­murju i Slavoniji istjeravši ih iz ovih krajeva, a pod jedno pruži vši nakon toga i pomoć Štajerskoj, pa su se i odanle morali pobunjenici maknuti u Ugarsku. No, niti to niti držanje ovećih vojski i snašanje velikih tereta za te čete duž sjeverne hrvatske granice uz Muru i Dravu, nije pridonijelo glavnom zahtjevu Hrvata da se slavonski generalat i stvarno dokine. I opet su tadašnji varaždinski general, Nijemac grof Hanibal Heister, i drugi ostajali pobjednici sa svojim tezama o Vlasima i o narodu koji se zove »krajišnici«. Pregledamo li »Prothocolla generalium congregationum Statuum et Ordi­num Regnorum Dalmatiae, Croatiae et Slavoniae« za godine 1706—1709. nala­zimo da su osnovne preokupacije Hrvatskoga sabora bile upravo to pripajanje varaždinskog generalata Kraljevini, te da su se stalno osiguravala sredstva i vojska za taj rat protiv Râkoczyja, koje će ići samo do Mure i Drave. Uz to je Sabor veoma često opominjao i cara i svoga bana Palfyja da se ban počne baviti ne samo vrhovnim zapovjedništvom carskih vojski u Ugarskoj već u prvome redu svojim banskim dužnostima u Kraljevini. On je, naime, stalno izbivao, ne­prestano se nalazio izvan Hrvatske. Da bi nekako primirio Hrvate, ban je samo ponekad dolazio kući, te je Saboru čitao laskava careva pisma o ulozi Hrvata u obrani carevine, dodavajući kolika je to čast za Kraljevinu što je njezinu banu povjerena tako visoka funk­cija vrhovnog carskog zapovjednika. Bilo je to tako i 1706. godine kad šu se pronosile vijesti da će Turci, kao saveznici Râkôczyjevi, napasti Hrvatsku s is­toka, dok će s juga francusko-španjolska mornarica ući u Jadransko more. Godine 1707/1708. slijedila su tri posebno značajna događaja: Sabor Râkô­czyjev na Körömskom polju kod Omoda, na kojem je habsburška kuća bila lišena prijestolja, Sabor Hrvata 31. svibnja 1707. pod predsjedanjem bana Pal­fyja, u kojem su upravo zbog događaja u Ugarskoj ban i njegov zamjenik grof Ivan Draskovic dobili jednu od najvećih vojski, a uzdržavat će je car. Treći, ponajvažniji akt, bio je državni sabor 29. veljače 1708. sazvan od cara, na kojem je Josip I bio pripravan na potvrdu povlastica i prava Mađarima, a da bi se jednom završio ovaj krvavi domaći rat. Na tom su državnom saboru Hrvati izišli ponovno sa zahtjevom o Krajini, iznoseći kao činjenicu potpuno i daleko protjerivanje Turaka iz tih krajeva koji su stvarno prestali biti »Granica« i da tu nije više potrebna takva vojna organizacija i generalitet. Kao što knez Râkôczy nijè htio ni čuti o nekom miru uzdajući se u još veću pomoć Ljudevita XIV, tako su i njemački generali ponovno i stalno osu­jećivali zahtjeve Hrvata. Uprkos dokazivanjima Hrvata caru Josipu da se Vlasi na hrvatskim posjedima nalaze u boljem položaju od onih koji se nalaze u sklopu generalata, njemački su generali tvrdili da će Vlasi i Krajišnici uopće postati kmetovi hrvatskih velikaša. I tako je i dalje u zahtjevima Hrvata sve ostajalo po starome. Ova je 1708. godina bila i odlučujuća i porazna za Râkoczyja i njegove kuruce, premda mu se pri ruci tada našlo mnogo francuskih stratega i inže­njera, iako je on pregovarao o pomoći i s Rusima i sa Švedima. Odlučujuća i porazna bitka odvijala se kod Trenčina, gdje je 4. kolovoza 1708. bila potpuno razbijena njegova vojska. Godine 1709. uslijedile su samo manje bitke, 1710. godine pregovori pred­vođeni od hrvatskog bana i vrhovnog zapovjednika Palfyja, a 1. svibnja 1711.

Next

/
Oldalképek
Tartalom