ARHIVSKI VJESNIK 11-12. (ZAGREB, 1968-1969.)

Strana - 112

u Dubrovniku. Da ih se lakše prokrijumčari, proglašava ih se patarenima, odnosno patarenkama. Zabilježeni su slučajevi da se robinja iz Huma, konkretno iz Primorja iz Majkova, oslobađa,

105 ili su pak Humljani robovlasnici, odnosno prodavači robija, pa ih prodaju bilo u Dubrovniku ili Neretvi.

106 Osim kao trgovaca, moglo se u Dubrovniku naći Humljana i po drugim poslovima. G. 1219. zabilježen je Sergius Zachulmie kao svjedok.

107 Različite su, dakle, bile veze Dubrovnika i Huma. III U širem zaleđu Dubrovnika, uključujući i Hum, razvija se nakon doseljenja Slavena društvena i klasna diferencijacija. Ona se odražava u jačanju kneževske vlasti. Ojačani knez uzdiže župane i druge prvake. Oni postaju začetnici feudalne klase. Pored te vlastele žive i rade robovi, koji nisu patrijarhalni tip ropstva. Postoji sukob starog i novog plemstva. Ovi posljednji su uz kralja, koji im osigurava zemljišni posjed. Slobodno seljaštvo prelazi u zavisni i podložan položaj. Vladar je vrhovni vojskovođa i zakonodavac. Oslanja se na župane i velikaše, ali postoji i narodna skupština. U pojedinim oblastima predstavnici kraljevske vlasti su banovi, župani, satnici koji ubiru danak i sude. Seljačko se stanovništvo dijeli na zemljoradnike i stočare. Stočarstvo je bilo dobro razvijeno u Humu, Trebinju i gornjem Podrinju. U zaleđu Dubrovnika nailazi se na ljude ikoji su slobodni, homo liber, homo sui iuris. U drugoj pol. XIV st. feudalno plemstvo sve manje sluša kralja, pa je potkraj tog stoljeća kraljevska vlast skoro iščezla. Vlastela prisvajaju carine na svom području.

108 Jedna od posebnih značajki vlastele u zaleđu Dubrovnika bila je da oni imaju svoje stalne baštinske posjede. Nemoguće je bilo nekoga prognati s njegove baštinske zemlje. Ako ga se i izbaci, on bi morao dobiti naknadu ili bi ga se moralo povratiti natrag na njegovo plemenito. Ne postoji slobodno seljaštvo. Svi slobodni ljudi su vlastela. Oni za sebe govore da su »na svojoj zemlji na plemenitoj«.

109 Takav položaj vlastele omogućavao je širu slobodu djelovanja, a u momentima slabosti središnje kraljevske vlasti čak i neposlušnost. Plemstvo je tokom vremena povećavalo svoje »plemenite baštine«, a kralj nije mogao organizirati protutežu koja bi ograničavala moć velikaša. Vlasteoske obitelji su, oslanjajući se na svoje obiteljsko vlasništvo, na baštinsku zemlju, uživale stabilnost i samostalnost. Darovana zemlja postaje feudalčevo vlasništvo kojim on može slobodno raspolagati, čak i u slučaju izumrća koljena predati drugom. Svi dohoci s tog imanja pripadaju feudalcu. Uza sve to on uživa punu slobodu i zaštitu vladara. To znači da mu vladar čak i u slučaju krivice ne može oduzeti darovanu zemlju. Postoji, dakle, nedjeljivost i nepovredivast baštinske vlasteoske zemlje bilo darovane, bilo stečene. Viša vlastela određuju samostalno svoje odnose prema nižoj vlasteli. Zbog takvog razvoja feudalnih odnosa u Bosni, vlastela su nametnula još u XIV st. takav oblik države koji je samo izvana sličio monarhiji. U tim 105 Slučaj iz 1322. — Dinić, Iz dbr. arhiva III, br. 12. 106 ibidem, 69, 70, 177, 185. i d. l

<" SCD III, 171. 108 O tom razvoju usp. tekstove M. Dinića i I. Sindika u Historiji naroda Jugoslavije I, 247—253, 261—264, 582—593. 109 Dinić, Humsko-trebinjska vlastela, 99—101. 112