ARHIVSKI VJESNIK 11-12. (ZAGREB, 1968-1969.)
Strana - 107
1249. podvlači »da si idou Dubrovčane po našei zemlji s svojini dobitkom«. Spomenimo da se sloboda trgovine po Humu nalazi i u daljim ugovorima, npr. 1254. u ugovoru s humskim županom Radoslavom. 54 Ta se trgovina sa Humom ne prekida ni nakon silaska bosanskih vladara do mora i njihova zaposjedanja Huma. Bosanski ban Stjepan Kotromanić jamči 1332. Dubrovčanima slobodu u Humu. 55 Kad su se u zaleđu Dubrovnika u drugoj pol. XIV st. osilili pojedini velikaši i kad središnja vlast kralja nije bila jaka, tada neki velikaši svojim posebnim ispravama dopuštaju slobodu trgovanja po Humu i svojoj oblasti. Npr., 1391. velikaš Radič Sanković. 56 Trgovačka povezanost Dubrovnika s Humom uvjetovana je dakle mnogim razlozima i ona je veoma stara. Gradovi koji se spominju u Zahumlju i Travunji još u IX i X st. bili su tvrđave s vojnim i upravnim središtima. Neki su od njih mogli imati i ekonomsku ulogu. Ti su gradovi rano došli u ekonomske veze s Dubrovnikom, pa je to uzrokovalo brže raslojavanje društva nego u njegovoj dubljoj kopnenoj unutrašnjosti. Dolazak Bosanaca na granicu Dubrovnika ojačava trgovačke veze Bosne i Dubrovnika, između ostalog i preko Huma. 57 Sve je to našlo odraza u dubrovačkim dokumentima. U Statutu se na mnogo mjesta govori o Humu. Dubrovački poklisari koji idu u Drijeva (Narentum) ili Hum dobivaju od općine brod, odgovarajuće prinadležnosti, konje i šest perpera. Sporovi koji su nastajali između Dubrovčana i Humljana glede duga, krivičnog djela i si. rješavali su se na sastancima između predstavnika Huma i Dubrovnika zvanom stanak. Stanak se održavao kod crkve sv. Stjepana u Zatonu, tj. na granici Zahumlja i Dubrovnika (ad sanctum Stephanum in Malfo de foris). Na ročištu su se imali naći jednak broj sudaca s jedne i druge strane, koji će raspravljati sva sporna pitanja i tužbe. Dubrovački knez je morao vaditi računa da svi Dubrovčani koji se nalaze u gradu, a pozvani su od Humljana na stanak, moraju doći ili poslati svoja mišljenja, objašnjenja, dokaze. Na isti su način bili dužni tako postupati humski knez i Humljani. Određuje se procedura prilikom polaganja zakletve, ročišta, donošenja presuda i izvršenja odluke. Ako neki Humljanin dođe tražiti pravdu pred dubrovačkim knezom i njegovim sucima, može se stanak održati u Dubrovniku na određenom mjestu. Ako jedna od stranaka ne dođe, iz neopravdanih razloga, gubi parnicu. Ako na takvom sudu ne dođe do pravde, tad će Dubrovčani otići na stanak Humlj anima. Ako neki Humljanin dođe u Dubrovnik i bude uhvaćen od nekog Dubrovčanina u dugu ili krivičnom djelu, Humlj,anin može pristati da ga se sudi pred dubrovačkim sudom ili može zahtijevati stanäk. Međutim, oni se mogu nagoditi, ako hoće, i prije parnice. Svaki Dubrovčanin koji želi tražiti pravdu pred humskim knezom zbog spora s nekim iz Huma, dobit će od svoga kneza potrebne isprave da može ići u Hum. I u ovom slučaju stranka koja neopravdano ne dođe na stanak gubi parnicu. Nitko ne smije prejudicirati odluku stanka i sam uzeti zadovoljštinu (zalog, opljačkati protivnika) prije nego se izreče presuda. Ove odredbe o rješavanju sporova putem stanka između Dubrovčana i Humljana primjenjivale su se i u rješavanju sporova između Dubrovčana i Zadrana, Šibenčana, Trogirana, Omišana, Splićana. Za rješavanje njihovih sporova 54 SCD III, 140, 395, IV, 414—15, 558—59. — Stojanović, 5, 11, 24. 55 Stojanović, n. dj., 44. 56 Stojanović, 126—27. 57 Dinić u Historiji naroda Jugoslavije I, 246—47, 573.
