ARHIVSKI VJESNIK 11-12. (ZAGREB, 1968-1969.)

Strana - 106

II Područje Primorja obuhvaćalo je 1399, u času darovanja Dubrovniku, slijedeća sela: Kurilo (Petrovo Selo), Osojnik, Ljubač, Gromača, Orašac, Trsteno, Mrčevo, Brsečine, Mravinac, Dulgo, Gornje i Donje Majkove, Slano, Trnova, Podgora, čepikuće, Podimoč, Kotezi, Zaton, Visočani, Točionik, Smokovljani, Ošlje, Topola.

48 Kasnije je Primorju priključeno selo Lisac. Kraj sam po sebi nije osobito plodan. Prema poznatom opisu dubrovačkog kraja Jurja Ferića, ovdje se uzgajaju i rastu orasi i masline u Orašcu; platane i masline u Trstenom. Tu je ujedno i dobra voda i ugodan hlad. Nađe se u Primorju jabuka, smokava, grožđa, jagoda, trstike (od koje se prave ljese za sušenje smokava i si.). Narod je tvrd, čak pomalo neuljudan (»moribus asper incultus nimis«). Kraj je veoma brdovit. Od povrća se uzgaja zelje (kaul), šparge, blitva. Od stočarskih proizvoda najviše se prodaje sir. Muškarci love zečeve, a dječaci drozgove itd.

49 Očito je da sve to nije ponukalo Dubrovčane da se bore da steknu i priključe to područje svojoj državi. Primorje je, kako smo istaknuli, dio Zahumlja, odnosno Huma. Dubrovčani već od IX st. plaćaju zahumskim i travunjskim vladarima tribut 36 zlatnika da mirno obrađuju vinograde. Taj tribut je kasnije prozvan mogoriš. Dubrovačka ga je općina ubirala od vlasnika vinograda na granici prema Zahumlju i Travunji i plaćala kao pravno tijelo za svoj teritorij.

50 U XIII st. raški kralj Vladislav ukinuo je 1234—1235. trebinjski mogoriš. Zahumski se i dalje plaćao. U XIV st. je taj mogoriš bio vezan za stanovnike Dediće u Popovu Polju i njima se isplaćivao. U stvari, primali su ga gospodari Popova Polja. Potkraj XIV i u XV st. ubiru ga bosanski vladari ili ga prepuštaju pojedinim velikašima. Za uzvrat su Dubrovčanima darivali kravu, koja je trebala biti debela. Od 1363. mogoriš je iznosio 60 perpera. Kasnije se nije davala krava, pa se zato od mogoriša odbijalo 10 perpera. Plaćao se sve do pada Bosne 1463. god.

51 Putem tributa (mogoriša) Dubrovčani su, dakle, zarana, već u IX st. dolazili u dodir sa zahumskim vladarima. Tokom kasnijih vjekova njihove se političke i privredne veze produbljuju. U mirovnom ugovoru iz 1186. između Dubrovnika i vladarske braće Nemanje, Strazimira i Miroslava, pored ostalog se kaže da Dubrovčani mogu trgovati po njihovoj zemlji, posebno po Humu. Slobodno im je koristiti se lukom Drijeva (portum Narenti — današnja Gabela). Isto tako Humljani smiju slobodno dolaziti u Dubrovnik po trgovačkom poslu.

52 Otada se nižu brojni ugovori u kojima humski vladari dopuštaju Dubrovčanima slobodnu trgovinu po svom teritoriju i uglavljuju mir s njima. Spomenimo npr. ugovor humskog kneza Miroslava 1190. ili povelju o prijateljstvu velikog humskog kneza Andrije 1214— 1217.

53 Kad je Hum došao neposrednije pod vlast Nemanjića, i tada se Dubrovčanima zajamčuje sloboda trgovanja po čitavoj njihovoj zemlji, što uključuje i Hum. Npr., povelja Stevana Prvovjenčanog 1215—1219. Zbačeni raški kralj Radoslav 1234. posebno im dopušta trgovanje po Humu, ako povrati kraljevsku krunu. Veliki humski knez Andrija 1247— 48 Lj. Stojanović, Stare srpske povelje i pisma I, 1929, 422. 49 G. F e r r i c h, Periegesis orae Rhacusanae, Dubrovnik 1803, 57—84. 50 Foretić, n. dj., 112 i passim. 51 M. D i n i ć, Dubrovački tributi, Glas SAN 168, 1935, 207—223. 52 Foretić, n. dj., 53. 53 SCD II, 245. — Stojanović, 4. 106