ARHIVSKI VJESNIK 11-12. (ZAGREB, 1968-1969.)
Strana - 105
Pelješac ima važan položaj pred ušćem Neretve kuda vodi jedan od najglavnijih trgovačkih puteva u unutrašnjost. 42 Iako su Bosanci zakoračili u Hum, nisu odmah u početku uživali čvrstu podršku humskih podanika. Uz bosanskog su bana odmah pristali Poznan Purčić i Nikolići iz Popova Polja, inače potomci humskog kneza Miroslava, odnosno Andrije Humskog. 43 Neki humski župani, kao npr. Mil ten Draživojević i vojvoda Ružir, vraćaju se 1336. raškom kralju. Sve je to, međutim, bilo privremeno, mislim to odmetanje od bosanskog bana. Bosanski se ban ipak kroz kratko vrijeme solidno učvrstio u Humu, Neretvi i današnjoj gornjoj Hercegovini. Posljednji pokušaj poduzeo je Dušan 1350. Osvojio je privremeno Hum, ali ga je iduće godine napustio. Nakon toga Dušan nema više prilike da ide na Hum ni bilo koji srpski vladar poslije njega. 44 Zapadni dio Huma, tj. desnu obalu Neretve i Završje i Drijeva dobio je 1357. ugarsko-hrvatski kralj Ludovik u ime miraza svoje žene Jelisavete. Tim dijelom Huma upravlja neko vrijeme hrvatsko-dalmatinski ban Ivan Čuz, koji se naziva »gospodar Humske zemlje«. 45 Na području od lijeve obale Neretve pokušao je uzurpirati vlast Vojislav Vojinović proglasivši se »humskim knezom«. Rat protiv njega završio se 1362. Ban Tvrtko je 1363. gospodar istočnog dijela Huma, a najznačajniji velikaš u tom području je Sanko Miltenović, koji je od 1362. do 1366. Tvrtkov velikaš. Uz Sanka je ugledna još i obitelj Cihorića na tom području. 45a Sanko se kolebao, bio nevjeran, odricao se pa opet mirio s Tvrtkom, konačno je 1369. pristao opet uz Tvrtka. 46 Kad je Ludovik umro 1382, Tvrtko vraća zapadni Hum Bosni. Neposredno nakon toga Hum osjeća prve udarce turske vojske 1386. i 1388. Smrt kralja Tvrtka 1391. omogućila je osamostalivanje pojedinih bosanskih i humskih velikaša (Vlatko Vuković Kosaca, Radivojevići i dr). Počinje razdoblje građanskih ratova. Tada u Humu izuzetnu ulogu igraju Sankovići. Porijeklom iz Zagorja, gornjeg toka Neretve, proširili su se prema moru, Primorju. Vuku porijeklo od Miltena Draživojevića, koji ima dva sina: Sanka, po kojem obitelj dobiva ime, i Građoja. Sanko postaje poslije 1348. građanin Dubrovnika. 1366. izbijaju prolazne nesuglasice između njega i Tvrtka. U jednom okršaju s vojskom protivnika Tvrtka i Dubrovčana smrtno je stradao 1372. Sin njegov Beljak Sanković držao je nakon očeve smrti Primorje, Nevesinje, Dabar i Popovo. Posljednja poznatija ličnost ove obitelji bio je drugi sin Sankov: Radie Sanković. 47 U njegovo vrijeme Dubrovčani su konačno uspjeli dobiti 1399. Primorje od bosanskog kralja Ostoje, iako je Hum bio glavno uporište Ostojinih protivnika. Dobili su Primorje, tj. morsku obalu od Zatona, zapravo Obrova do Stona i kopno s morskom obalom od Petrova Sela do blizu Neum-Kleka. Sankoviće je iz Huma potisnuo Sandalj Hranić Kosaca. « I. Mahnken, Dubrovački patricijat u XIV veku, PI SANU CCCXL, 1960, 25. 43 Corović, n. dj., 244—7. — O Nikolićima usp. D i n i ć, Humsko-trebinjska vlastela, Beograd 1967, 4—15. 44 Corović, n. dj., 256—71. — Cirković, n. dj., 118—121. 45 Novak, n. dj., 180. 45a Corović, n. dj., 287. — M. V e g o, Nadgrobni spomenici porodice Sankovića u selu Biskupu kod Konjica, GZM NS X, 1955, 157—66. 46 O tim prilikama usp. K. J i r e č e k, Vlastela humska na natpisu u Veličanima, Zbornik K. Jirečeka I, 425—32. — M. J. D i n i ć, O Nikoli Altomanoviću, SAN, 1932. — Cirković, n. dj., 131—33. 47 M. D i n i ć, Zemlje hercega svetoga Save, Glas SAN CLXXXII, 1940, 151—61. — Vego, n. dj., 127—41. — J. Mijušković, Humska vlasteoska porodica Sankovići. IC XI, 1961, 17—54. 105
