ARHIVSKI VJESNIK 11-12. (ZAGREB, 1968-1969.)
Strana - 102
Hum, kao granična pokrajina prema Hrvatskoj, bio je neko vrijeme sastavni dio hrvatđko-ugarske države kad je herceg Andrija, kasniji kralj Andrija II, vladao područjem od Drave do Neretve. 13 Andrija se od 1198. do 1200. titulira kao »Chulmeque dux«. 14 Nije sigurno da li je herceg Andrija podvlastio čitav Hum ili samo jiedan njegov dio. Naime, nakon smrti Miroslava, Nemanjin sin Rastko vladao je neko vrijeme Humom. 13 Ipak vlast u Humu, odnosno dijelu Huma, drži Miroslavljev sin Petar, koji je potisnuo malodobnog Andriju, također Miroslavljeva sina. 16 Petar je imao samo dio Huma, jer ga je porazio Stevan Neman ja i razdijelio Hum na tri dijela: područje između Neretve i Cetine ostalo je Petru; Stonsko primorje i Popovo dobio je Andrija, drugi sin Miroslavljev; a ostali dio pripao je Radoslavu. Čitava ta razdioba dogodila se prije 1219, jer se otada Stevan Prvovjenčani naziva kraljem Duklje, Travunje, Dalmacije i Zahumlja. 17 Taj je Petar bio izabran i za splitskog kneza (1223— 1227). 18 Po naravi je bio ratoboran. 19 Petra nasljeđuje Toljen (1227— 1239). 20 On se uzalud borio protiv hrvatskog hercega Kolomana, koji je zauzeo i držao njegovo područje 1238—1239 god. Dok u tom dijelu Zahumlja drže vlast najprije Petar, a kasnije Toljen i Koloman, u istočnom dijelu, tj. u Stonskom primorju, a to znači i u kasnijem kraju Terre Nove, na vlasti je knez Andrija. Uspio se proširiti na Toljenovo područje kad je ovaj umro dobivši njegovu državinu kao leno od ugarskog kralja. Andrija je živio u dobrim odnosima s Dubrovnikom. Umro je 1250. god. 21 Vlast preuzimaju njegovi sinovi: Bogdan, koji drži istočne predjele, Radoslav u zapadnim. Oni ne nose više naziv kneza, nego župana. Usprkos tome što u Humu postoji stanoviti redoslijed vlasti, bilo knezova bilo župana, Hum je u vazalnom odnosu prema raškim vladarima. Raški kraljevi u svojim titulama nose i vladarski naslov Huma. U drugoj polovici XIII st., a osobito pri njegovu kraju, redoslijed vlasti domaćih župana nije čvrst i potkraj 1278. nema u Humu pravog domaćeg gospodara. Stanje se popravilo u korist Raške kad je Milutin uzeo Hum u početku XIV st. 22 Učvršćenje Nemanjića na Pelješcu i Primorju (Terre Nove) povuklo je za sobom i učvršćenje pravoslavlja. Već je humski knez Miroslav otjerao 1170. stonskog katoličkog biskupa Donata, koji se potom, uz dopuštenje dubrovačke vlade, smjestio na Lokrumu. To je izazvalo otpor pape, koji prokune Miroslava. 23 Otada katoličanstvo počinje nazadovati na Pelješcu i Primorju u korist pravoslavlja i patarenstva. Humski knez 13 Sišić, Pregled povijesti, 179—180. — O Andriji kao hrvatskom hercegu usp. Vj. K 1 a i ć, O hercegu Andriji, Rad JAZU 136, 200—222. 14 T. S m i č i k 1 a s, Codex diplomaticus regni Croatiae, Sclavoniae et Dalmatiae, II, 293—361 passim. Kratica: SCD. 15 M. D i n i ć, Srbija i Makedonija od sredine XII do sredine XIV st., Historija naroda Jugoslavije I, Zagreb 1953, 357. 16 Vego, n. dj., 87. 17 VI. Coro vi ć, Historija Bosne, Beograd 1940, 233. 18 G. Novak, Povijest Splita I, 1957, 301. 19 »erat autem idem Petrus uir potens et bellicosus, sed non sine infamia heretice feditatis« — Thomas Archidiaconus, Historia salonitana (ed. Rački), 103. 20 K. Jireček, Toljen, sin kneza Miroslava humskog, Glas SAN XXXV, 1892, 3—15. — Corović, n. dj., 227. 21 Corović, n. dj., 228. 22 ibidem, 229—232. 23 N. Z.v. B j e 1 o v u č i ć, Povijest poluotoka Rata (Pelješca), Split 1921, 26. — A. Solovjev, Svedočanstva pravoslavnih izvora o bogumilstvu na Balkanu, Godišnjak istorijskog društva BiH V, 1953, 71.
