ARHIVSKI VJESNIK 10. (ZAGREB, 1967.)
Strana - 259
Prema izjavi Uredništva, promjena je izdavača pravno-administrativne prirode, i ona ništa ne utječe na osnovnu namjenu i karakter časopisa. Između »Archivara« i minhenskog godišnjaka »Archivalische Zeitschrift« kao da postoji podjela rada: kao naučni godišnjak, ovaj je minhenski časopis publikacija »dužeg daha«, koja se u prvom redu bavi arhivskom teorijom, arhivskim istraživanjima i opsežnim sintezama. »Archivar« je, naprotiv, namijenjen u prvom redu saopćenjima iz svakodnevnog života i rada arhiva: osnovni mu je cilj da registrira i poveže napore domaćih i stranih arhiva u svim oblicima njihove djelatnosti, pa da tako omogući maksimalnu cirkulaciju i korištenje stečenim iskustvima. Stoga je za fizionomiju ovog časopisa karakterističan velik broj kratkih ali informativno »nabijenih« napisa u širokom rasponu od donošenja i komentiranja novih arhivskih propisa, pa do personalnih obavijesti. Iz te specijalne namjene časopisa proizlazi i određena tematska razdrobljenost priloga, ali se među njima ipak mogu nazreti neke stalnije sadržajne grupe: službena saopćenja i novi propisi; stručna udruženja; savjetovanja i izložbe; njemačka arhivska služba, strano i međunarodno arhivarstvo; pravni problemi službe; dokumentacija; zaštita arhivskog blaga; školovanje arhivista i tečajevi; tehnički problemi arhiva; arhivi i naučna istraživanja, bibliografija, personalije. Najviše prostora otpada na kratku informaciju i prikaze knjiga i časopisa. Pored standardnih rubrika I sv. 1967. čitavu polovinu prostora posvećuje 43. savjetovanju njemačkih arhiva, održanom u Coburgu u rujnu 1966. Izvještaj o tom savjetovanju predstavlja svojevrsnu panoramu stanja i problema arhivske službe u Zapadnoj Njemačkoj, i kao takav zavređuje da se ovaj prikaz na nj posebno osvrne. U govoru pri otvaranju istaknuto je da su od prvog zasjedanja 1899. mnogi stari arhivski problemi riješeni ili su naprosto nestali, dok su se novi javili. Međutim, problem stručnog profila arhivista došao je na dnevni red već na prvom savjetovanju, a ni danas, 67 godina kasnije, nije s njega skinut. U očima javnosti arhivist polako prestaje biti osamljeni čudak, pognut nad starim spisima u nekoj prašnjavoj sobici. Današnji razvitak i od arhivistike stvara modernu službu, neophodnu za današnje društvo. Arhivist se danas ne može ograničiti na pomalo zanatsko čitanje, sređivanje i regestiranje u stilu arhivista autodidakta iz XIX st. Njemu je potrebna naučna sprema u koju će, pored klasičnih struka, biti uključene i sasvim nove discipline. Slično je i s problemom tipiziranih zgrada za arhive, gdje nova i najnovija iskustva ruše stare koncepcije, zatim s problemom preuzimanja arhivske građe od administrativnih organa. Ima i sasvim novih pitanja: pitanje novinskih arhiva (kojima se još u doba Breneckea odricao svaki arhivski karakter), pitanje masovnih akata jednolike strukture koji se mogu obrađivati i elektronski, uopće moderna masovna produkcija podataka, zatim sasvim novi materijali i postupci kojima se ti podaci registriraju i obrađuju, itd. Suvremeni život postavlja arhivima suvremene zahtjeve, dok su uvjeti koje im društvo pruža više nego zastarjeli. U Njemačkoj sredstva stvorena privrednim usponom tekla su potocima u na j različiti je svrhe, a sve je to mimoišlo arhiviste i arhive, njihove budžete i osobna primanja, njihove mogućnosti napredovanja. Oni su i sada (1966), u jeku štednje, opet prvi na udaru. Arhivi nisu »kulturni ukras« niti pogodna štafaža kojom bi se imala dokumentirati briga za kulturu. Njihova je uloga mnogo dublja: oni su most između tradicije i napretka. Na građi koju arhivi skupe, osiguraju od propasti i rasvijetle svojim naučnim radom hranit će se historijska svijest budućih pokoljenja, taj bitni elemenat svake ljudske kulture. Radni dio savjetovanja odvijao se u sedam stručnih sekcija: — za arhiviste državnih arhiva — za arhiviste gradova i drugih područnih tijela — za crkvene arhive 259
