ARHIVSKI VJESNIK 10. (ZAGREB, 1967.)

Strana - 232

Kako nisu postojala pismena svjedočanstva ni o tome što su benediktinski samostani stjecali u vrijeme osnivanja na području dubrovačke dijeceze, falsifikator je po želji opata u tobožnje isprave srpskih vladara unio i takve posjede za koje su se spomenuti benediktinski samostani otimali. To su, prije svega, benediktinski posjedi na području dubrovačke Asta­reje. Dok je falsifikatorov rad, čini se, zaižta pomogao opatu da se učvrsti njegov položaj na otoku, sve ono što je falsifikat trebao da dokaže kao pravo opata izvan Mljeta nije nikad ostvareno. To je ostalo pium deside­rium mljetske opatije. Nastojanje mljetske općine da istisne opata bar iz onog dijela otoka u kojem je općina imala svoje sjedište, iz Babina Polja, nametalo je po­trebu za sastavljanjem druge grupe falsifikata. Zato su Desine isprave u svom ne baš suviše logičnom sastavu trebale da dokažu kako je svaki seljački posjed na otoku podvrgnut feudalnoj obavezi, odnosno kako opat ima »pravo mača« (ius gladii), tj. pravo izricanja smrtne kazne nad mljetskim stanovnicima. Iz bojazni da se najzad ne postavi pitanje kad je nastao samostan, opat je naručio i »fundacionu« ispravu. Pošto je očito sam izabrao desti­natar a tobožnje Desine darovnice, naime, montegarganski samostan, a ne svoju opatiju, oduzeo je naručenim falsifikatima logičnost, a sebi pravnu podlogu da ih u javnosti upotrijebi. Operacija s preradbom papine bule, tj. umetanje samostana u tobožnju bulu Aleksandra III, nije ništa više mogla spasiti. Ona je mogla biti svjedočanstvo jedino o tome da je samo­stan sv. Marije postojao potkraj XII st. Zato ni ona, ni Desine isprave nisu, koliko smo danas o tome obaviješteni, postale opatovim oružjem u javnom životu. Résumé LES CHARTES FALSIFIEES DE L'ILE DE MLJET Après une introduction historiographique étendue, dans laquelle l'auteur présente un résumé plutôt circonstancié des opinions sur quelques chartes ap­partenant au groupe connu dans la science sous le nom de «chartes falsifiées de Lokrum«, on passe à l'analyse des chartes particulières. On prend en consi­dération seulement celles des chartes, qui prétendent être délivrées en faveur des bénédictins de Mljet. Les chartes traitées sont classées en deux groupes: un groupe est constitué par les prétendues chartes du prince Desa datant de 1151, par une charte de confirmation non datée du Pape Innocence III et par les chartes sur la transcription des »donationales« de Desa datant de 1284. L'autre groupe des prétendues chartes »privilegiales« du Couvent est constitué par les »donationales« non datées des rois Stefan Prvovjenčani et Milutin, et ensuite par la confirmation de celles-ci datant de 1325. L'auteur entreprend d'abord une analyse diplomatique des chartes »do­nationales« de Desa, en constatant qu'elles sont écrites sous forme d'une charte privée ou notariale, et non pas sous forme d'une charte publique. Outre la datation et la forme subjective de la narration, la formule la plus importante, à savoir la corroboration, est rédigée, elle aussi, à la manière d'une charte pri­vée. Ce sont les témoins (testes) qui, au lieu du souverain, donnent à la charte la fides publica. Les souverains de Zahumlje et de Duklja n'ayant pas, au XII 232

Next

/
Oldalképek
Tartalom