ARHIVSKI VJESNIK 10. (ZAGREB, 1967.)

Strana - 228

in praesenti tollitis de omnibus istis supradictis Claustralis Frater Petrus non potuit vos liberare nisi in vita sua.« Izloživši tako njihove dužnosti i protumačivši tadašnje stanje, prokurator je zaprijetio seljacima izopćenjem samog pape »quia estis inobedientes Privilegio domini nostri Honorii Papae tertii«. Seljaci su molili rok za razmišljanje, a tada su prepustili samostanu svoje pravo nad svim crkvama na otoku »quia nos non sumus Dominus Papa, ad quem spectat conferre ecclesias nec ei volumus contradicere«! Oni će primiti kapelana kojega im odredi samostan; ako bi netko uzeo samostanske posjede, neka se oni protiv njega posluže svojim pravom. Zatim nastavljaju: »De pertinenciis vinearum vestrarum in Babino-Poglie, quas postulastis damus amodo vobis vestrisque successoribus et domum dictam Sochgnizam juxta Cimiterium Sancti Pangratii cum omnibus juribus sit vestra sicut fuit, pro afflatura illud quod pertinet ad Ecclesiam Sancti Pangratii videlicet quarta pars, rogamus vestram Paternitatem donetis nobis annuatim unum star olei pro lampada, quod oleum ardeat ante Corpus Domini Nostri in dicta ecclesia; et Universitas adimplebit pro residuo tempore illud, quod deficiet.« Na to se čitav zbor zakleo da će davati četvrtinu »afflature«, počevši od spomenute Crne Klade do Krvare s obje strane otoka. Obostranom zakletvom i izdavanjem isprava zapečaćenih pečatom obiju stranaka završio je napokon ovaj dvogodišnji spor. Prema tome, u odnosu između opata i mljetskih stanovnika došlo je do nekih promjena koje su našle odraza u konačnom sporazumu. Po svemu se čini da je stanovnicima bilo osobito stalo do crkve sv. Pankracija u Babinu Polju, sjedištu otočkog zbora, pa su je zbog toga nastojali oteti samostanu poričući mu pravo nad svim crkvama na otoku. Posve razumljivo da su zajedno s crkvom prisvajali i njena imanja — vinograde u Babinu Polju, iako su oni bili opatu osigurani ugovorom iz 1345. g. Opat se u sporu poziva na bule Honorija III i Urbana VI, koje inače nisu poznate, dok su se Mljećani služili samo ugovorom iz 1345. g. Zato su stanovnici morali priznati da nemaju pravo uživanja crkvenih posjeda u Babinu Polju i izmolili su u opata od četvrtine prihoda ulje za rasvjetu jednog oltara. Toliko je samostan popustio što se tiče prihoda zemalja u Babinu Polju. Međutim, opat je netačnim tumačenjem ugovora iz 1345. povećao podavanja mljetskih podanika na taj način što je zemlje mljetskog zbora — dakle one za koje stanovnici otoka do tog vremena nisu ništa davali opatu — opteretio četvrtinom. Tobože u ime rasvjete crkve (afflatura). U čitavu je sporu za nas najvažnije to da je samostan branio svoje posjede uz crkvu sv. Pankracija u Babinu Polju i da je nastojao dokazati kako mu pripadaju prihodi, odnosno podavanja i od seljačkih, a ne samo od samostanskih posjeda. Seljaci su, naprotiv, željeli doći do samostanskih vinograda u Babinu Polju, ali su zbog pomanjkanja dokaza ne samo izgubili parnicu već su bili opterećeni novim teretom. Takav je postupak samostana morao izazvati nezadovoljstvo, pa nam se gledan u tom svjetlu korak mljetskih sudaca 1390. — kad su, kako je naprijed spomenuto, predali ius gladii dubrovačkom rektoru i sucima — čini razumljiv. A da je i Dubrovnik radio protiv opata, pokazuje odluka Malog vijeća s kojom nas je upoznao Dinić. On je zaključio da ispita samostanske privilegije, jer mu se činilo sumnjivim opatovo isticanje vrhovne sudačke vlasti. Mislim, prema tome, da ne ćemo pogriješiti ako spor između opata i mljetskog stanovništva koji je počeo negdje oko 1387, a završio 228