ARHIVSKI VJESNIK 10. (ZAGREB, 1967.)

Strana - 216

doslav, podijelili su vlast tako da je Radoslav dobio zapadne dijelove zemlje.

231 On je »vjeran kletveriik gospodinu kralju ugarskomu«, te sklapa ugovor s Dubrovnikom protiv kralja Uroša.

232 Postepeno priklanjanje članova porodice prema zapadu bilo je uvod u nov položaj humskih zemalja u XIV st., kad su se za njih javili i novi pretendenti. Od onih koji su osim titule — koju uostalom nose i Nemanjići — znali ostvariti i vlast, ističe se prije svega bosanski ban.

233 Njegova uspješna politika u tom smislu najjasnije se pokazala prilikom dubrovačkog kupovanja Stona i primorja. Iako je Dušan, čiji je pogled uperen tada mnogo dalje na istok, spreman da ustupi Dubrovniku i jedno i drugo, općina se mora zadovoljiti s onim što joj prepušta i bosanski ban. Čini se ipak da se hipotezi o neposrednoj vlasti Nemanjića nad Mljetom od Miroslava do Dušana može suprotstaviti drugo mišljenje. Ono se zasniva na nekim izvorima s tadašnjeg mletačkog područja. Već i bez obzira na izvorni materijal koji upućuje na to da je 40-tih godina XIII st. Mljet pripadao u dubrovačku interesnu sferu, sama činjenica da je Venecija u četvrtom križarskom ratu stekla još jedno čvrsto uporište na Jadranu opravdava takve pretpostavke. Time se javio novi suparnik neretljanskoj vlasti, koji je nastojao da svoje vrhovništvo i proširi. Akcija koja je pokrenuta protiv Kačića, neretljanskih vladara, kao da je išla u prilog mletačkim težnjama. Jagma za najvećim otocima koja tada počinje svršava, doduše, tek nakon nekoliko desetljeća, ali Dubrovniku najbliži otoci — Lastovo, Korčula i Mljet uklopljeni su već 1240. g. u novu političku jedinicu pod vrhovništvom Venecije. Mljet se iz nje nije izvukao ni tada kad je kneževsku čast u Korčuli preuzela porodica Zorzi.

234 Iako su oni postali u Korčuli nasljednim knezovima, čini se da se Mljet postepeno otimao njihovoj vlasti.

235 Karakteristično je, naime, da dubrovački izvori priznaju Zorzijevima kneževski naslov na Mljetu samo do 1302. g., dok ga oni po korčulanskim izvorima nose sve do 1333. g.

236 Štaviše, Dubrovnik u XIV st. više ne skriva svoje težnje: već 1301. g. šalje na Mljet svoga comesa,

237 ali je primoran da ga iduće godine povuče.

238 Akcija je bila očito preuranjena. Međutim, kad je Dubrovnik najzad 1333. g. ostvario svoje težnje što se tiče Pelješca, problem je Mljeta postao za njega mnogo ozbiljniji. On nije mogao dopustiti da se na tom otoku i dalje održe Zorzi. Pravna podloga za prisvajanje otoka u to vrijeme nije postojala, a sila bi jedva dovela do željenog rezultata. Zato je dubrovačka općina pronašla izlaz koji je u susjeda mogao probuditi najmanje sumnje u njene poštene namjere. Ona je iskoristila mljetski samostan. Dubrovački su građani doduše već 131 K. Jireček—J. Radonić, n. dj., str. 171—172. 132 V. Corović, n. dj., str. 229. 233 N. dj., str. 223. 234 V. Foretić, Otok Korčula u srednjem vijeku do g. 1420, Djela JAZU 1940, str. 62. i đ. 235 K. Jireček—J. Radonić, n. dj., str. 179; V. Foretić, n. dj., str. 78. 23* v. Foretić, n. dj., str. 79. 237 J. Gelcich, Monumenta ragusina. Libri reformationum V (1301—36), MSHSM XXIX, 1897, str. 5: »... quod accipiatur insula Mellite pro comune Ragusii et quod ponatur unus bonus homo ibi pro comune Ragusii, qui habeat regimen dicte insuie, ad voluntatem domini comitis et sui conscilii«. 238 Monumenta rag. Libri réf. V, str. 23: »captum fuit et ordinatum, . . . quod insula Melite dimictatur sicut prius erat et quod comune Ragusii non debeat se intromittere de insula nominata«. 216