ARHIVSKI VJESNIK 10. (ZAGREB, 1967.)

Strana - 217

i u XIII st. ostavljali poneki legat mljetskom samostanu

239 — iako ne uvijek — ali sada je općina pojačala svoju pasku nad samostanom postavljajući svoje prokuratore.

240 Valja dodati da je to činila i nad drugim samostanima na području dubrovačke dijeceze.

241 Ali tada to više nije bilo dovoljno. Ona je pristala na to da pomogne mljetskom opatu u odštetnom zahtjevu kod Mladena Bribirskog,

242 ali je u isto vrijeme uzela opatu uz naplatu jednu lađu.

243 Tražeći način kako da pomogne državi, Vijeće umoljenih je 1330. g. poslalo mljetskog opata da se što brže uputi »ad dominum regem Urossium«. To je već bilo doba ogorčene borbe za Mljet*

s korčulanskim knezom, koji je još prije 4. IV iste godine pokrenuo protiv Dubrovnika neku akciju kod kralja Uroša. Zorzi se očito potužio kralju Milutinu na Dubrovčane zbog otimanja otoka, našto je kralj uputio općini pismo »super facto Melide, Narenti et navigii«.

244 Veliko je vijeće ocijenilo ovaj korak Zorzija kao vrlo štetan po Republiku i odmah je preduzelo mjere za obranu svojih interesa. Bilo je naloženo trojici ili četvorici dubrovačkih trgovaca koji su bili u Srbiji da se smjesta upute na dvor srpskoga kralja. Njihova se dužnost sastojala u tome da se suprotstave optužbama i tvrdnjama korčulanskog kneza. Da je Veliko vijeće smatralo stvar vrlo hitnom, vidi se odatle što je trgovcima zaprijetilo globom od 100 perpera u slučaju da odmah ne izvrše nalog.

245 Iz poznate građe nije jasno što se dalje zbivalo na srpskom dvoru. Činjenica je da je mjesec dana poslije obavijesti trgovcima Vijeće umoljenih slalo i opata kralju. Opat je vjerojatno imao da uvjeri kralja kako su optužbe korčulanskog kneza neosnovane, jer on ima pravo na Mljet i dijelove susjednog Stona, odnosno Pelješca. I to je njegovo pravo vrlo staro, jer ga uživa od Stefana Prvovjenčanog. Kako nema nikakva sigurna dokaza — osim osumnjičenih mljetskih falsifikata — da je opat stvarno uživao na mljetskom otoku kneževska prava, nije nevjerojatna pretpostavka da je u tom času nastala ona skupina mljetskih falsifikata pomoću kojih je opat mogao istisnuti suparnika s otoka. Ali možda bi vladarsku sumnju mogao pobuditi takav dokumenat u kojem bi se, navodili samo samostanski posjedi na Mljetu (Babino Polje, Vrhmljeće itd.). Zato je, čini se, sastavljač falsifikata postupao vrlo mudro: on je unio u darovnicu Stefana Prvovjenčanoga i potvrdnicu Milutina i posjede na Stonu, odnosno na dubrovačkom području. Time je mogao kralju samo polaskati: kako se kralj ne bi veselio što je mljetski opat priznao njegovo pravo potvrđivanja na dubrovačkom teritoriju! Dakako, ako je opat uopće nastupio na dvoru s falsifikatima, odnosno ako je uopće išao u Srbiju. Jer dokaza za to još uvijek nema. Prema tome, ako su darov239 CD VI, Str. 456, 465. i 500. (1284). 240 Mon. ragus. Libri réf. II, str. 310. (1305). 241 Istog dana kad su postavljena na Mljetu tri prokuratora postavljena su i trojica prokuratora »monasterii Pecline« (Mon. ragus. Libri réf. II, str. 310). 242 Libri réf. V, str. 267. (5. VI 1329). 243 N. dj., str. 138. 244 N. dj., Str. 286. (18. V 1330). 245 Mon ragus. Libri réf. I, str. 326. i V, str. 284. »... quod occaxione licterarum nobis nuper missarum pro parte serenissimi regis Urosii super facto Melede, Narenti et navigii, et quia nobilis et potens vir dominus Johannes de Georgii, comes Curzole, in detrimentum nostre civitatis nuper dirigitur gressus suos ad eundem dominum regem, mictatur distincte precipiendo tribus aut quatuor ex mercatoribus Raguseis, qui sunt in Slavonia, quod de presenti, receptis licteris, qualibet exceptione remota, debeant recedere de loco ubi sunt et ire in curiam domini regis predicti cum ilia comissione, que eis per dominum comitem et suum parvum consilium dirigetur, ad nos excusandos ab hiis, que in dictis licteris continentur«.