ARHIVSKI VJESNIK 10. (ZAGREB, 1967.)

Strana - 215

poremećaja snaga na Jadranu došlo je bez sumnje zbog nesređenih prilika u Bizantu nakon smrti Manojla Komnena. , »Generalni sinod« koji se 1185. održavao u Splitu, sazvan je da se, među ostalim, riješi pitanje granica biskupija. Splitski je nadbiskup zadržao za sebe — s obzirom na istočni dio njegova područja — »totum Masurum et totum Dol usque ad Vrullam«.

221

Pogranična biskupija prema Dubrovniku je Hvar. Njen biskup drži prema odredbi Sinoda »Phar, Braciam et Lissam, Corceram, Lastam et Mulcer, et totam Crainam«.

222 Granica je prema tome opet oko Mljeta. Kako se on ne spominje kao područje hvarskog biskupa, mogao je biti područje stonskog ili dubrovačkog biskupa. Svakako splitska nadbiskupija nije išla dalje od Vrulje. Iako su se u pravilu crkvene granice podudarale s političkima — što bi u ovom slučaju značilo hvarska biskupija s neretljanskom kneževinom — nije moguće stvarati neke određenije zaključke, jer se takvo načelo nije uvijek moglo provesti u život. t Na to da je Mljet u drugoj polovici XII stoljeća pod zahumskim vladarima upućuje prema starim dubrovačkim kroničarima opisana provala Nemanjina brata Stracimira sve do Korčule i njegovo obećanje »da je Korčula za sva vremena rešena svih obveza prema gospodarima humskim«.

223 Pritisak koji vrši Nemanja s braćom na Dubrovnik ne donosi željenog rezultata. Normansko vrhovništvo spašava grad, s kojim najzad Nemanja i braća sklapaju mir.

224 Slobodnoj trgovini Dubrovčana po njihovim zemljama odgovarao je i privilegij za »Sclauos de Chelmunia«

225 po Dubrovniku. Međutim, iako je Zahumlje očito bilo sastavni dio srpske države, ono postaje potkraj XII st. područje interesne sfere Arpadovića.

226 Njihove su težnje naslijedili dijelom bribirski knezovi,

227 dok nije početkom XIV st. ono postalo »jabukom o koju su se otimale Raška i Bosna, koja je po pravu pripadala Raškoj a po prirodnim vezama je čvrsto skopčana s Bosnom«.

228 Prema svjedočanstvu Orbini ja Miroslava je naslijedio Petar,

229 jer je njegov sin Andrija bio protjeran. Petra su 1225. g. izabrali Splićani svojim knezom.

230 On se nije mogao održati. Između njega i Stefana Prvovjenčanoga dolazi do sukoba, pa je Petar bio potisnut u kraj između Cetine i Neretve. Preostali dio Zahumlja dijele Miroslavov sin Andrija i Stefanov Radoslav. Radoslavovi sinovi, župani Bogdan i Ra22

' CD II, str. 193. 222 CD II, str. 193. 223 Jireček

—Radonić, Istorija Srba I, str. 154. 22

" Vidi bilj. 78. 223 CD II, str. 202. 226 V. Klaić, O hercegu Andriji, Rad JAZU 136, 1898; Jireček—Radonić, n. dj., str. 162. Andrija je nosio titulu dux Chulme. U poznatoj presudi u korist samostana sv. Krševana on se ponosi uspješnim vojnim pohodom u Zahumlje (post habitam tam Chulme quam Rasse laudabilem victoriam cum ad Jadertinam civitatem victor rediret). CD II, str. 296. 227 V. Čorović, Historija Bosne I, Pos. izd. SKA, 1940, str. 239. i 241. 228 B. Radojčić, Srpska istorija Mavra Orbinija, Pos. izd. SAN, knj. CLII, 1950, str. 64; o prilikama u Humu početkom XIV st. vidi i: J. Mijušković, Humska vlasteoska porodica Stankovići, 1st. časopis XI, 1960/1, str. 17—54, M. Dinić, Comes Constantinus, Zbornik radova Viz. inst., Knj. 7, 1961, str. 1—11. 229 K. Jireček-J. Radonić, n. dj., str. 171. 230 O tome govori i Toma Arhidjakon. Petrovo je kneštvo bilo osobito burno. »Erat autem idem Petrus uir potens et bellicosus, seđ non sine infamia heretice feditatis«, zbog čega ga je kler odbacivao, a grad ga je nasilno uveo u crkvu. (P. Rački, Thomas archidiaconus, Historia Salonitana, str. 103). Petar je bio knez u Splitu od 1225. do 1227. 215