ARHIVSKI VJESNIK 10. (ZAGREB, 1967.)

Strana - 213

na naziv Vrhmljeća, on je ustvrdio da su »najstarija slavenska naselja nastala na onome dijelu otoka, koji je bio najbliže neretljanskome kopnu.«

205 Međutim, ako se na mljetsku toponomastiku gleda sa stajališta političkih odnosa prikazanih u djelu De administrando imperio, onda takav zaključak nije tačan. Upravo nasuprot najstarijem neretljanskom naselju na otoku nalazi se zahumski Ston na Pelješcu. Dakle, valja pretpostaviti dvoje: ili Slaveni koji su naseljavali otok nisu bili Neretljani ili je otok do X st. promijenio vlasnike. Iako je Skok mogao konstatirati romanske toponime gotovo po čitavom otoku,

206 njihov relativno veći broj na zapadu otoka, oko stare rimske ruševine,

207 dovodi ga do zaključka da se romansko stanovništvo povuklo u taj dio otoka. Ondje i nastaje na otočiću u jezeru samostan sv. Marije. Međutim, neće biti tačno predmnijevanje Skoka da stari slavenski pridjevi (knez i županj) u lokalitetima Knežje polje i Zupanj do kao oznake polja koje je »pripadalo nekada mljetskome knezu ... idu u prvi period dolaska Slavena na otok Mljet«.

208 Dok bi se na neretljanskog župana još nekako moglo pomišljati, gotovo je isključeno da su neretljanski knezovi ondje'ikada bili. Zasad nema sigurnijih podataka o tome čiji je Mljet bio u XI stoljeću. Pitanje se toga kao i ostalih neretljanskih otoka iz XI st. rješavalo dosad pod utjecajem Šišićeve teorije o raspadu neretljanske kneževine početkom tog stoljeća. Uvjeren da su neretljanski vladari bili dostojanstvenici na hrvatskom dvoru Šišić je svojevoljno datirao raspad kneževine još i prije 1020. god.

209 Istodobno su prema njegovu uvjerenju Korčula i Mljet pripali Zahumlju. Iz opisa vojne Petra II Orseola također je za to pitanje teško izvući odlučne momente. Zna se samo toliko da su se duždu oprli Korčula i Lastovo, a o Mljetu nema u tom izvoru ni riječi.

210 Možda zato što je i tada bio još uvijek neretljanski, a neretljanski je vladar uoči Petrova pohoda na otoke Gornje Dalmacije obećao mir.

211 Ipak to su samo nagađanja. Mletačka vlast na Jadranu pada gotovo s Orseolima, tako da Mlečani sve do 70-tih godina XI st. nemaju što tražiti na našoj obali i otocima. Hrvatska također nije u tom stoljeću izašla iz svojih uobičajenih granica, a nije bilo nekih posebnih razloga za to da neretljanska kneževina izgubi svoje sastavne dijelove. Uza sve to ne može se isključiti pretpostavka da je u to vrijeme došlo do nekih nama danas još nepoznatih promjena u političkim granicama zemalja na Jadranu. Mislim da se više ne može braniti ni teorija prema kojoj je »neretljanska oblast« kao sastavni dio hrvatske države ušla u sklop arpadovskih zemalja.

212 Nema sumnje da su Kačići samo formalno priznavali Arpadoviće, ali danas još nije potpuno pouzdano utvrđeno kad je do tog došlo. Neizvjesnost je izazvala nestašica izvora. A da nezgoda bude još veća, falsificirane, odnosno sumnjive isprave su vrlo često jedina pismena svjedočanstva. 205 N. dj., str. 212. 206 N. dj., str. 210—212. 207 »Mjesto gdje se u rimsko doba podiglo to zdanje, zovu Mljećani i danas latinskom riječi palatium u slavenskom izgovoru Polače, odatle Polačno (sc. polje)«. N. dj., str. 210. 208 N. dj., str. 212.. 209 Letopis, str. 251. 210 Documenta, str. 427—428. 211 Documenta, str. 427. 212 Vidi o tome: Problem Slavca i neretljanske kneževine, ZC, XIV, 1960, str. 96—136. 213