ARHIVSKI VJESNIK 10. (ZAGREB, 1967.)
Strana - 214
Ako se Desina historijska ličnost promatra u svjetlu bizantskih i mletačkih izvora, onda nema opravdanja tvrdnja da je on bio i zahumski vladar. Posljednje poglavlje Ljetopisa popa Dukljanina, svjedočanstvo o njegovoj vlasti u Duklji i Travuniji, također ne poznaje Desu kao vladara u Zahumlju. Jer Pop Dukljanin priča kako su se protiv Radoslava digli »quidam maligni, qui antiqui inimici fuerunt«; oni su doveli Desu, sina Uroševa »et dederunt ei Zentam et Tribuniam«. Radoslavu je i njegovoj braći ostala »maritima regio et civitas Decatarum usque Scodarim.« 213 To je, kako je već Šišić ustvrdio »primorje s Kotorom i Skadrom ili 'Dalmacija' srpskih izvora«. 214 Uklanjanje Radoslava iz Zete i Travunije datira Šišić upravo prema Desinoj ispravi, tj. 1151, a poslije 1143 (dolazak cara Manojla na prijestolje). Šišić se usudio pouzdano zaključiti o Zahumlju u XII st. samo toliko da se ono poslije 1131—1132. g. odvojilo od Duklje. Pretpostavke da se »Zahumlje pridružilo Raškoj kao neka odelita oblast, ali su njome upravljali članovi raške dinastije« i da je ono bilo jedan od razloga »bratske raspre posle smrti velikog župana Uroša II«, odnosno »da je još posle izmirenja velikog župana Uroša II, oca Stefana Nemanje s braćom Belošem i Desom (o. 1132—1133), Desa dobio u upravu Zahumlje kao knez (dux), a tek posle toga koristeći se opštim prilikama, upao je oko 1148—9 u oblast kneza Radoslava i oteo mu Trebinje i Duklju (Zetu) sem primorja«, 215 izrečene su samo pod dojmom mljetskih falsifikata. Ne valja zaboraviti ni to da Desa u nedatiranom lokrumskom falsifikatu nosi titulu »magnus cornes terre Zachulmie«, 216 pa je to dokaz da mu je sastavljač bar ove isprave pripisivao vlast u onoj političkoj jedinici koja je u njegovo vrijeme imala ili mogla imati vlast nad otokom. Za nas je nakon svega što je rečeno važno spomenuti ovo: kad ne bi bilo falsifikata koji jedini svjedoče o Desinoj vlasti u Zahumlju, mi ga ne bismo imali pravo smatrati za tamošnjeg vladara. Kako su Desine isprave također bile jedini dokaz o zahumskoj vlasti nad Mljetom, ostaje za historičara još uvijek otvoreno pitanje kojoj je političkoj jedinici pripadao taj otok sredinom XII stoljeća. Historija se Zahumlja jasnije razabire tek 80-tih godina XII st., kad je ondje »nobilis vir Miroslauus, comes tacholmitanus«. 217 Čini se da je Miroslav iskoristio sukobe između Kačića i splitske crkve u svoju korist. Nešto je sigurnije o tome opet teško kazati, jer je poznato samo toliko da je papa zatražio od Bele III neka kraljevskom vlašću natjera Miroslava da vrati novac što ga je oteo splitskoj nadbiskupiji. Isto tako neka ga natjera da dopusti ponovo osnivati stolnice na onim mjestima gdje su i prije bile. 218 Papa se doduše i sam obratio Miroslavu, ali njegovo pismo nije nikad bilo poslano. 219 Ono upućuje na žestok otpor prema papinu poslaniku, čime je Miroslav zaslužio i papino prokletstvo. 220 Do 213 Letopis, str. 375. 214 Letopis, str. 102. 215 N. dj., str. 248—249. 216 N. dj., str. 193. 217 CD II, str. 176. 218 »Ad hec etiam regiam magnificentiam monemus attentius et rogamus, quatenus Miroslauum comitem ad reddendam pecuniam prenominate ecclesie, quam olim bone memorie Raynerio Spalatensi archiepiscopo abstulit, vel ad estimationem congruam; et ut loca illa in quibus olim cathédrales sedes fuisse noscuntur, ordinari permittat, si aliter ad hoc induci nequiuerit, regia potestate compellas«. CD II, str. 175.. 219 K. Jireček - J. Radonič, Istorija Srba I, 1952, str. 152. 220 CD II, Str. 176.
