ARHIVSKI VJESNIK 10. (ZAGREB, 1967.)
Strana - 195
ispravi, i imao na otoku oranica, dužan je davati samostanu uobičajena podavanja. 69 Desa je, osim toga, pred županima, satnicima i dubrovačkim plemstvom odredio da nitko od njegovih podložnika ne smije destinatara smetati ili mu nanositi kakve štete. 70 Ispravu je potpisao notar Matej, koji je to sam i označio nakon potpisa svjedoka. 71 Šišiću je bila poznata ova isprava po »ovjerovljenom prepisu iz prve polovine XIV. veka«. 72 Međutim, značajno je da je Smičiklas još 1904. donio također jedan »ovjerovljeni prijepis« iz Dubrovačkog arhiva, a da se ipak ne radi o istom dokumentu, jer ima nekih razlika u tekstu. Prema tome, ili je riječ o pogrešci u prepisivanju autora ili su oni imali u ruci dva različita »ovjerovljena prijepisa«. 73 Stavljam u sumnju ovjerovljenje zbog toga što je na prvi pogled jasno da je i ono lažno. Stoga je Foretić opravdano popratio ovjerovljenje ovim riječima: »Teško je zamisliti ovakvu formulu ovjerovljenja, i to izrečenu u prvom licu, bez oznake imena onoga, koji je prijepis izvršio i formulu ovjerovljenja zapisao.« Takvu za autentičan prijepis nemoguću pogrešku Foretić je htio pripisati zaboravljivosti drugog ovjerovitelja. Foretić misli da je »netko ovaj ovjerovljeni prijepis prepisao, ali kod formule ovjerovljenja propustio prepisati ime prvog prepisivača i ovjerovitelja«. 74 To, dakako, nije moguće. On možda ima pravo kad Smičiklasov i Šišićev prijepis Desine darovnice smatra mlađima. Naime, prijepis iz 1284. g., koji on objavljuje, nema ovih dodataka »ovjerovitelja«. 75 Posve sigurni ne možemo biti jer se »ovjerovljenje« moglo i izostaviti kako bi se u čitatelja stvorila lažna slika »originala«. Nemoguće je, na žalost, provesti paleografsku analizu prijepisa ove Desine isprave jer osim Šišića nijedan autor nije donio reprodukciju. Kako »talijanska notarijatska kurziva s nekim arhaističkim elementima, koji potsećaju na beneventanu« 76 ostavlja mogućnost datiranja u širokom vremenskom rasponu, paleografski dokaz ne isključuje kronološki slijed — bar zasad — koji predlaže Foretić. Diplomatički kriterij kojemu je Šišić pri ispitivanju lokrumskih falsifikata posvetio dosta pažnje mogao bi biti odlučan, prema mom uvjerenju, samo tada kada bi se mogao potkrijepiti dokazima iz suvremenih autentičnih isprava. Međutim, zahümske isprave tog razdoblja nisu poznate, pa diplomatička analiza dolazi u obzir samo za utvrđivanje vremena i mjesta postanka falsifikata. Tek kad bi se pokazalo da Desina isprava može izdržati kritiku autentičnog materijala, moglo bi se pristupiti samostalnoj diplomatičkoj analizi. Promatrana s tog stajališta, diplomatička analiza daje neobično interesantne rezultate. S. Stanojević nije ispitivao diplomatičke formule i takvih isprava srpskih vladara koje su bile sastavljene samo na latinskom jeziku. On je, naime, kao i neki autori 69 »Et si quis prêter monacos sancti Benedict! laboratum habet uel in future- laborare in insula ipsa presumpserit, quod nobis dari solitum est, prefacto eorum monasterio aportet«. (Letopis, str. 201). S neznatnim pravopisnim razlikama i Foretić, Dvije isprave, str. 68. 70 »Hoc siquidem libera mente concedo atque affirmo coram subscriptis jupanis et setnicis meis necnon Ragusii nobillibus«. Letopis, str. 201; Dvije isprave, str. 68. 71 »(Et) ego Mateus notarius scripsi et testis sum«. Letopis, str. 201. 72 Letopis, str. 200. 73 Vidi bilj. 68. 74 Dvije isprave, str. 70. 75 Za takvu bi pretpostavku govorila i različita intitulacija u spomenutim prijepisima. Vidi bilj. 68. 76 Letopis, str. 200. 195
