ARHIVSKI VJESNIK 10. (ZAGREB, 1967.)

Strana - 196

poslije njega, uzimao u obzir samo one latinske isprave koje su bile »dvojezične« ili takve kod kojih su pri sastavljanju sudjelovale obje stranke, »slavenska« i »latinska«.

77 Na prvi se pogled ta činjenica možda ne čini osobito važna, ali ipak, kad upozorimo na neke elemente iz Desine isprave, vidjet će se da se falsifikator teško uživio u slavenski duh i način izražavanja. Prije svega, što se tiče »slavensko-latinske« antiteze koju nalazimo i u ugovoru između Nemanje i Dubrovnika,

78 ona je u Desinoj darovnici najblaže rečeno neobična.

79 U ugovoru s Nemanjom došlo je do nje zbog toga što se ugovor sastavljao u Dubrovniku. Zato su stranke »nos Ragusei« i »Sclavi«, tj. svi ostali izvan dubrovačkog područja.

80 Dakako da Desa koji ispravu izdaje — ego Dessa! — ne može isto tako kazati za svoje podložnike da su — Sclavi! Ali može neki Latin na ovoj ili onoj obali Jadrana. Prema tome, tu se falsifikator nije umio prenijeti u položaj zahumskoga kneza iz sredine XII stoljeća. Vjerojatno nije imao nikakav uzor na osnovu kojega bi sastavio ispravu. Preostalo mu je zato samo jedno: on se poslužio oblicima i diplomatičkim formulama koje su prevladavale u njegovo doba. Ne treba baš mnogo vještine pa da se u Desinoj ispravi prepozna notarska isprava, noticija. To su takve notarske isprave kod kojih »dokazna snaga ne leži na listini, nego na svedocima«, a »notar u njima pripoveda o pravnom poslu koji se svršio definitivno već pre pisanja same listine, a lica navedena u listini, mogu svedočiti 0 istinitosti toga posla«.

81 Šišiću se, na žalost, na tom falsifikatu svidjelo sve: »Datum je korektan i potpuno odgovara formuli svoga vremena, a potpuno je korektna 1 intitulacija«. Štaviše, »detaljna dispozicija s naracijom i koroboracija s ovećim brojem poznatih svedoka, odlikuje ovu ispravu ispred lokrumskih falsifikata; i najzad treba istaknuti i to, da je i pisar isprave, koji se na kraju korektno pominje, poznati dubrovački notar onoga vremena, sveštenik Matija«.

82 Nevjerojatno s koliko je zanosa i, posve razumljivo, neobjektivnosti Šišić pokušao braniti ovu ispravu. Naime, o pravoj »korektnosti« diplomatičkih formula mogao se da je htio vrlo brzo uvjeriti. Isprava je, kao što je rečeno, notarska i pisana je u oblicima privatnopravnog dokumenta, po svim pravilima koja su određivale notarske škole. To se ne vidi samo po mjestu gdje se našao datum temporale i po obliku dispozicije (koja je u subjektivnoj formi) već najviše po sredstvima koroboracije. Za razliku od vladarskih isprava u kojima nije potreban svjedok — testis, privatnoj ispravi upravo on daje javnu vjeru. Zato je falsifikator strpao među svjedoke župane i satnike, a nije se ustručavao da svjedokom učini i dubrovačkog kneza. Naravno da pri tom nije pomislio na to da u to vrijeme taj knez ni u vlastitom gradu nije u rješavanju državnih poslova svjedok. »U dubrovačkim državnim aktima po77 Npr. sve dubrovačke ugovore sa srpskim i bosanskim vladarima. Zato je Stanojević u Studijama pojedine formule isprava najprije analizirao u Dubrovniku, zatim Bosni, Humu, Zeti itd. 78 Vidi M. Kos, Dubrovačko-srpski ugovori do sredine 13-tog veka, Glas SKA CXXII, 1927; V. Foretić, Ugovor Dubrovnika sa srpskim velikim županom Stefanom Nemanjom i stara dubrovačka djedina, Rad JAZU 283, 1951, str. 51—118. 79 »Ego Dessa . . . offero, concedo necnon delibero insulam Melite ... monasterio sancte . . . Marie . . , eamque voluntarie trado . . . ut absque omni impedimento ac Inquietacione Sclavorum laborare, pascere ađ utilitatem sui monasterii possint«. so »p Smičiklas CD II str 201 202, 81 G. Čremošnik, Nekoliko dubrovačkih listina iz XII. i XIII. stoleća, Glasnik ZMBH XLIII, 1931, str. 31. 82 Letopis, str. 242. 196