ARHIVSKI VJESNIK 10. (ZAGREB, 1967.)

Strana - 192

je on (original; N. K.) ikada postojao«.

52 Vijeće je zaista zaključilo da se dâ svjedočanstvo o istinitosti prijepisa u kojem su bili prepisani mljetski privilegiji, i to »tako o darovnici otoka samostanu sv. Marije u Pulsanu kao i o privilegijima podijeljenim po papi«. Da bi mogao odgovoriti na to kako je došlo do takve odluke Malog vijeća, Dinić je najprije ha osnovu dosad poznate građe pokazao kako »je Mljet dosta dugo bio u prilično neodređenom položaju otkako je vlast srpske države počela popuštati na Jadranu«. Iz dosadašnjih se izvora teško moglo razabrati kakav je bio »dohodak carstva mi«, ° kojem govori car Uroš još 1362. g. Stoga mu je dobro došao podatak iz iste godine sačuvan u Dubrovačkom arhiyu, u kojem se spominje »pecunia« koja se plaća »domino imperatori«.

53 »Bilo kako bilo« — zaključuje Dinić — »mi smo o tom dohotku sa Mljeta obavešteni samo iz vremena vlade cara Uroša, i to u kratkom razmaku od svega tri godine«.

54 Ipak su podaci o njemu tako čvrsti da potkrepljuju Dinićevo mišljenje o pravima srpskih vladara nad otokom. »Sve dok je trajala dinastija Nemanjića i jedinstvo carstva se nekako održavalo, nisu se potpuno ugasila prava Srbije na Mljet«. Kako je upravo 1387. g. pošlo i jedno dubrovačko poslanstvo s nepoznatom misijom na Tremite, Dinić misli »da nećemo pogrešiti ako odluke o Tremitima i povelji dovedemo u vezu. Trebalo je na neki način potkrepiti prava Dubrovnika koja su još mogla biti osnovana. Preko pulsanskog reda koji više nije postojao ... moglo se sasvim zgodno pravo mljetskih benediktinaca a preko njih i Dubrovčana pomeriti na celo ostrvo«.

55 Nekih moralnih zapreka sastavljanju falsifikata tada dakako nije bilo. Međutim, činjenica da se Desina isprava Foretićevim nalazom ponovo našla u društvu očitih falsifikata potiče Dinića posve opravdano na pitanje da li su Šišićevi dokazi za njenu autentičnost još uvijek dovoljno jaki? Zato Dinić upozorava na neke elemente koji prikazuju Desinu ispravu u drugom svjetlu. »Nas dovodi još uvek u zabunu okolnost da se u docnijim poveljama o Mljetu nigdje ne govori o darovnici kneza Dese koja bi bila začetnica svih docnijih prava i potvrda«.

56 Nema o njoj ni spomena u raspravi iz 1337—1338. g. u Veneciji. Zatim, na osnovu činjenice da »povelju piše dubrovački notar Matej, a među svedocima je i Petrus comes Raguseorum cum filio Gaislauo« Dinić se mta »nije li to možda 'blagovremeno' ukopčavanje Dubrovnika u dalju sudbinu Mljeta u vreme kada su se već nazirale i utirale staze kojima će on konačno pripasti Dubrovniku, ali dok još nisu zamrla prava i pretenzije onih čiji je Mljet ranije bio«. Zato je autor taj način na koji je Dubrovnik najzad stekao vlast nad otokom zamišljao ovako: »Išlo bi se prema tome vrlo obazrivo. Mljet bi se vezao vrlo rano, prema docnijem stanju stvari za njegov samostan, a tek kao uzgred pominjao bi se i Dubrovnik. Kako je dubrovačka nadbiskupija gospodarila samostanom, postupno se stabilizovala i svetovna vlast, razume se pod povoljnim opštim prilikama usled slabljenja srpske vlasti na Jadranu«.

57 Stoga je prema njegovu mišljenju i tobožnji prijepis iz 1284. g., kao i u njemu sadržane Desine isprave, falsifikat koji je nastao »posle 1338. godine, možda čak i u vezi sa nastankom 52 N. dj., str. 7. « N. dj., str. 9. 54 N. dj., str. 10. 55 N. dj., str. 11. 54 N. dj., str. 13. 57 N.mj. 192