ARHIVSKI VJESNIK 10. (ZAGREB, 1967.)
Strana - 193
odluke Malog veća (27. V. 1387) o onako zavijeno izraženoj potvrdi o verodostojnosti privilegije i darovanju Mljeta pulsanskom redu«. 58 Dinić je podvrgao ispitivanju i nedatiranu potvrdu Inocencija III iz istog transumpta. Suprotstavivši joj autentičnu potvrdu Aleksandra III iz 1177. g., »kojom taj papa uzima u zaštitu crkve i manastire pulsanskog reda sv. Marije, među ostalima i ecclesiam Sancti Michaelis in Meleta«, on je stavio u sumnju ispravnost papine potvrde. Prema tome, Dinić ostavlja otvorenim i pitanje postanka samostana sv. Marije. »Svakako o vremenu postanja manastira vraćamo se opet na formulaciju sudske presude u Veneciji od 1338. da Mljet pripada opatu per possessionem temporis cuius memoria non existit s ograničenjem da je moglo postati tek posle 1177. godine kada je pulsanski red imao na Mljetu samo crkvu sv. Mihaila«. 59 Ocjenjujući »Nove priloge o lokrumskim falsifikatima i Desinoj darovnici pulsanskim benediktincima«, I. Kampuš 60 je prihvatio samo neke rezultate novijih radova. On se složio sa Šišićem i Cremošnikom, dok je potpuno odbio izlaganja Vrane a djelomično i Dinića. Čini se da nije s dovoljnom pažnjom pročitao Dinića. Inače ne bi npr. tek njemu pripisivao tvrdnju da se Desina isprava našla u društvu očitih falsifikata. 61 Kampuš, nadalje, misli »da sam tekst odluke (Malog vijeća iz 1387. g.; N. K.) ne pruža dovoljno elemenata« za Dinićev naprijed spomenuti zaključak, a da se, uostalom, njegovu mišljenju protivi i »historijat odnosa između Dubrovnika i Mljeta«. 62 Ali Kampuš, nažalost, nije svoje prigovore pokušao i obrazložiti. Ako je mislio da tekst odluke zaista govori protiv Dinića, onda je trebalo da kaže i zašto. A zatim, da bi Diniću pokazao kako je »odluka donesena 1338. u Veneciji u korist mljetskog samostana omogućila Dubrovniku da zavlada otokom«, on je jednostavno mimoišao sve one dokaze koji se već odavna navode u literaturi kao podloga za mišljenje da je Dubrovnik tek početkom XV st. »zavladao« otokom. Zato u njegovu tobožnjem protudokazivanju nema darovnica i isprava srpskih vladara (Dušana i Uroša IV), ali nema ni dubrovačkih, vrlo poučnih izvora iz druge polovice XIV st., koji jasno svjedoče protiv Kampuševih tvrdnji. Nedovoljno upućen, on na svoj način tumači i odluku mletačkog suda iz 1338. g. Protivno tekstu izvora i cjelokupne literature, on tvrdi da su tada »te dvije povelje (tj. Stefana Prvovjenčanog i Milutina) kao i ona pape Ivana XXII, sve tri autentične bile 1338, uz prijepis Desine (original je već bio izgubljen), dane u Veneciji na uvid«. 63 Ponavljajući Šišićeve tvrdnje o »historijskim ličnostima« kao dokazu autentičnosti Desine isprave, Kampuš napušta i njegov oprez, jer Šišić nije među zahumskim svjedocima identificirao nijednu historijsku ličnost. On je kazao da bi samo »Gerdeša mogao da bude onaj trebinjski župan Grd grobna natpisa XII veka«. 64 Protiv Dinića, a u prilog autentičnosti same isprave, ne mogu se, kako to čini Kampuš, citirati podaci iz same isprave. Zato se on uzalud poziva na Fiskovića, koji je upravo po Desinoj darovnici datirao gradnju crkve sv. Marije odmah nakon dolaska benedikti58 N. dj., str. 14. 59 N. dj., str. 16. « HZ XV, 1962, str. 317—324. 61 N. dj., str. 319. 62 N. dj., str. 320. a N. dj., str. 321. 44 Letopis, str. 250. 13 Arhivski vjesnik 193
