ARHIVSKI VJESNIK 9. (ZAGREB, 1967.)

Strana - 140

Za same originale naređeno je da se imadu zajedno čuvati, i to u jednoj »čvrstoj škrinji«, koja opet mora da se pohrani na odgovarajućem sigurnom mjestu. Time su i sami originali zaštićeni, pa osigurano da će se i oni moći uvijek koristiti u službene svrhe, kadgod bude potrebno da se, bilo gdje, podnesu na uvid i sami originali

5

. Ovo je zapravo u pravom smislu riječi jedna klasična odredba, koje se sadržaj varira u tolikim sačuvanim izvorima od XIII st. nadalje, po svim evropskim zemljama, kod svih tvoraca i imalaca arhivske građe, a posebno kod onih gdje je u pitanju korištenje takve građe u službene svrhe. Javilo se međutim uskoro i pitanje građe koja se nalazi kod pojedinih općinskih funkcionera, jer im je potrebna pri njihovom tekućem radu, ali koja u cjelini ili djelomično često i ostane kod njih, i nakon toga što im je istekao njihov mandat. Dakako da su time nastajale brojne poteškoće za korištenje takve građe u službene svrhe, pa je god. 1262. donesena odredba, po kojoj svi općinski funkcioneri moraju, po isteku mandata svoje funkcije, predati »sve spise i knjige i dokumente« u općinsku kancelariju. Njihovi nasljednici na odnosnoj općinskoj funkciji, mogu uzeti iz općinske kancelarije one spise i knjige, koje su im potrebne u vršenju njihove funkcije

6

. Ova je odredba osobito važna i karakteristična, jer pokazuje ne samo brigu za što bolje osiguranje mogućnosti korištenja građe u tekuće službene svrhe, nego i po tome što se iz ove odredbe naziru već prva nastojanja kako da se starija građa, koja nije više toliko potrebna u tekućem poslovanjiu, a potiče od raznih općinskih organa, u izvjesnoj mjeri koncentrira. Odredba je u stvari značila početak stvaranja »općinskog arhiva«, koji se nešto kasnije, tj. god. 1293., i spominje u sačuvanim izvorima kao »archivum comunis«

7

. God. 1298. ponovljen je propis o predaji građe općinskih funkcionera, po isteku njihove funkcije. O tome koju će građu ili prijepise preuzeti njihovi nasljednici, odlučuju dotični organi, po svom nahođenju, ali svaki funkcioner može dobiti samo onu građu koja pripada njegovom općinskom organu — uredu

8

. Statutarne odredbe iz god. 1298. znače rekapitulaciju ranijih odredaba, ali su u mnogom pogledu razradile i dopunile ranije odredbe. Težište im je na ponavljanju i potvrđivanju odredaba iz 1262. god., s posebnim akcentom na što boljem čuvanju cjelokupne građe, na uspostavljanju posebnih čuvara za tu građu, te na propisu da se određena građa može razgledati i konzultirati samo u prisustvu nadležnih čuvara. Za korištenje u službene svrhe, i za unapređenje tog korištenja, osobito je 5 Isto, str. 236. Odredba da se tekstovi originalnih isprava upisuju u »Knjigu kopija« nije dosljedno sprovođena u praksi. Ponekad su i sami originali uvezani u te knjige, a mnogi dokumenti nisu ni uključeni ni prepisani u spomenute knjige. Ponekad su ovi potonji predmetno grupirani i tako su se trajno čuvali (v. Archivio di Stato di Siena. Guida-lnventario dell'Archivio di Stato. Vol. I, Roma 1951, str. 122—123). 6 Cecchini G., n. r., str. 238. 7 Isto, str. 227. No, iako se već 1293. god. spominje »archivum comunis Senarum«, to nije značilo i koncentraciju građe samo na jednom mjestu. Ovakva se koncentracija namjerno izbjegavala radi opasnosti od požara, koji bi uništio »svu« građu (v. Isto, str. 229); Archivio di Stato di Siena — Guida-lnventario dell'Archivio di Stato. Vol. I, Roma 1951, str. VIII). 8 Cecchini G., n. r. str. 242 »et dare copiam volentibus ex ipsis actis aliqua acta vel scripturas habere et extrahere et extrahi facere ad eorum voluntatem, scilicet illorum ad quos pertinent dicta acta vel scripture.« 140