ARHIVSKI VJESNIK 7-8. (ZAGREB, 1964-1965.)
Strana - 355
Preostali izuzetak iz st. 5 čl. 13 sasvim je razumljiv jer je riječ o arhivskoj građi u građanskom vlasništvu, koja se dakako čuva kod svojih vlasnika, bilo građansko-pravnih osoba bilo pojedinaca građana. Na ovo se svakako nadovezuju i odredbe st. 3 čl. 21 koje među ostalim govore kako spomenuti vlasnici mogu svoju arhivsku građu radi njenog čuvanja pohraniti ili darovati arhivskoj ustanovi, odnosno, koje u slučaju prodaje takve građe daju preče pravo kupnje arhivskim ustanovama (st. 5 čl. 21). I ovi poticaji privatnim vlasnicima i odredbe u slučajevima otuđenja građe u građanskom vlasništvu imaju očit cilj, da preferiraju čuvanje arhivske građe prvenstveno u arhivskim ustanovama, naglašavajući i ovim putem njihovu temeljnu funkciju glavnih čuvara arhivske građe, a sve zbog načelnih razloga i očite koristi koju naučnim i drugim društvenim potrebama donosi takva orijentacija, i u smislu načelnih stavova koji su izloženi u uvodnim razmatranjima ovoga poglavlja. U cjelini ovih izlaganja treba se još osvrnuti i na odredbe st. 2 čl. 14 gdje se propisuje: »Organi društveno-političkih zajednica, radne i druge organizacije mogu u suglasnosti s nadležnim arhivom zadržati i čuvati pojedine dijelove arhivske odnosno registraturne građe, ako to traže potrebe njihove službe«. Ovdje se radi o takvim dijelovima arhivske ili registraturne građe (nastale do 15. V 1945.), koji su njihovim tvorcima izuzetno potrebni u službene svrhe na dulje, ili znatno dulje, vrijeme nego li što im je potrebna ostala njihova građa (nastala također do 15. V 1945). Takva je npr. građa zemljišno-knjižnih ureda, katastarskih ureda i si., pa će je navedeni organi i organizacije zadržati u sklopu svoje registrature na čuvanju. Ovdje se dakle ne formira nikakva »zbirka arhivske građe«, ne radi se o trajnom čuvanju, jer će navedena operativna svrha jednom ipak prestati, pa potom i potreba da se neka arhivska građa »zadrži i čuva« izvan arhivske ustanove. A i kod ovih slučajeva »čuvanja arhivske građe« ono može nastupiti tek temeljem »suglasnosti s nadležnim arhivom«. U tome je sav smisao st. 2 čl. 14 našega Zakona. Vidimo, dakle, da je Zakon taksativno naveo sve izuzetke, koje je smatrao potrebnim, u odnosu na temeljnu normu iz st. 1 čl. 13. Uzevši pak u obzir da se danas još mnogo arhivske građe nalazi u raznim bibliotekama, muzejima, te drugim kulturnim i naučnim ustanovama, nameće se pitanje praktičnog rješenja tog pitanja Slijedeći osnovne odredbe našega Zakona nedvojbeno proizlazi, da, ukoliko u pojedinim slučajevima nema zakonskih uslova da se primjene navedeni izuzeci od st. 1 čl. 13, a posebno da nema uslova za formiranje »zbirke arhivske građe«, tada navedene ustanove moraju da predadu arhivsku građu nadležnim arhivima. Svakako će odgovarajuće preporuke i odluke Arhivskog savjeta Hrvatske mnogo pomoći rješavanju konkretnih pitanja u praksi, kao što to propisuje i st. 3 čl. 37 Zakona, koji glasi: »U slučaju spora u kojem će se arhivu ili drugoj ustanovi čuvati određena arhivska građa odlučuje Arhivski savjet Hrvatske«. Izvjesne dvojbe, da ne kažemo »sporovi«, mogu praktički nastati i uslijed toga, što zaista postoje dodirne tačke između raznih vrsti arhivske građe s jedne, te bibliotečne i muzejske s druge strane. Osim toga uz taj dokumentarni materijal graničnog karak355
