ARHIVSKI VJESNIK 7-8. (ZAGREB, 1964-1965.)
Strana - 356
tera, postoje i slučajevi spomeničkih cjelina kompleksnog karaktera koje treba očuvati kao cjeline 22 . Na temelju svega iznesenog vidjeli smo kako naš Zakon provodi svoju osnovnu tezu iz st. 1 čl. 13 po kojoj su arhivske ustanove glavni čuvari arhivske građe, tj. ustanove u kojima se prvenstveno treba da trajno čuva i koristi arhivska građa. Naš Zakon dakle ne pozna diobe na opće i specijalne arhivske ustanove, jer, kako je već naglašeno zbirke arhivske građe iz st. 3 čl. 13, kao ni oni izuzeci iz st. 2 i 4 čl. 13, ne predstavljaju neke posebne, specijalne i samostalne ustanove. Uvodno smo dovoljno naglasili razloge za takav stav našega Zakona. Nesumnjivo će koncentracija materijalnih sredstava — koja naša zajednica može da daje za arhivsku službu — na što efikasniju izgradnju i opremu i kvalitet kadrova u predviđenoj mreži arhivskih ustanova općeg tipa dati bolje rezultate, nego što bi se moglo očekiv%ti bilo uz preveliki broj takvih arhivskih ustanova općeg tipa, bilo ako bi se uz tu mrežu još širila i neka posebna mreža specijalnih arhiva kao zasebnih ustanova. Tradicije arhivske službe u nekim stranim zemljama koje imaju uz opće arhive i širu ili užu mrežu specijalnih arhiva, kao samostalnih ustanova, ne mogu biti mjerilo za našu orijentaciju. Prije svega zato što treba voditi računa 0 konkretnoj situaciji arhivske službe u našoj zemlji, gdje je tek poslije oslobođenja izgrađena stvarna arhivska služba i mreža njenih ustanova općeg tipa na čitavom državnom području. U drugom redu s toga što su se te tradicije specijalnih arhivskih ustanova u stranim zemljama razvile dobrim dijelom i stoga, što se njima pokušavalo rješavati problem čuvanja arhivske građe u građanskom vlasništvu, a koja je obuhvatila i značajnu građu privrednih i društvenih organizacija, i za koju nije uglavnom bilo izgleda da će pripasti »državnim arhivima«. Kako je pak ta građa u našim uslovima društvena imovina, to nema razloga ni potrebe da se njeno čuvanje pokušava rješavati mehanizmom specijalnih arhivskih ustanova. Konačno, dobar broj specijalnih arhivskih ustanova u svijetu nastao je svakako hvalevrijednom inicijativom pojedinaca ili ustanova i organizacija, ali, po pravilu, u situaciji kada u dotičnoj zemlji još nije bila izgrađena ni provođena jasna koncepcija o njenoj potpunoj arhivskoj službi, koja se uz to provodi na čitavom državnom teritoriju. Kod nas nije bilo takvog razvoja, a nema nikakve potrebe da ga oponašamo danas, u našoj konkretnoj situaciji, kada smo, pogotovo kroz novo savezno 1 republičko zakonodavstvo, postavili i provodimo, preko promišljene mreže arhivskih ustanova općeg tipa, određenu koncepciju potpune arhivske službe i to na čitavom državnom teritoriju. Potreba specifičnog stručno-tehničkog i ostalog tretmana nekih vrsti arhivske građe, po našem mišljenju, ne opravdava sama po sebi formiranje specijalnih arhivskih ustanova. Sva pitanja koja odatle nastaju mogu se na potpuno zadovoljavajući način riješiti formiranjem specijalnih odjeljenja pri arhivima općeg tipa. Uz izuzetke, koje je naš Zakon predvidio, od temeljne norme iz st. 1. čl. 13, to je najbolje i najsvrsishodnije 22 Dobru osnovu za razmatranje ovih pitanja pruža »Preporuka o razgraničenju građe između arhiva, biblioteka i muzeja« donesena 19. IV 1960. od tadašnjeg Savjeta za kulturu i nauku NRH pod br. 3152/1—1960. O nekim novijim pogledima arhivističke prakse i teorije u svijetu na ovu problematiku vidi u materijalima cit. sedme med. konferencije »Okruglog stola arhiva« (»Arhivist«, 2—1962, str. 18 i slijed.). 356
