ARHIVSKI VJESNIK 7-8. (ZAGREB, 1964-1965.)
Strana - 354
arhivske građe u smislu st. 1 čl. 13), već da se radi samo o formiranju »z b i r k e« arhivske građe, a to znači jedne organizacione jedinice, jednog odjeljenja ili odsjeka u sklopu spomenutih državnih organa, ustanova i organizacija 20 ; konačno, formiranje takve zbirke naš Zakon veže izričito i uz odobrenje Arhivskog savjeta Hrvatske. Ovaj načelni stav iz st. 3 čl. 13 dopunjavaju odredbe čl. 43 našega Zakona gdje se detaljnije kaže: »Kod pojedinih državnih organa, ustanova i organizacija, ako to traži karakter njihove službe odnosno rada, i ako postoje uvjeti za čuvanje i pravilno korištenje arhivske građe, može postojati zbirka arhivske građe«. Time su dosta jasno određeni kriteriji, u načelima, za ostvarenje ovog izuzetka iz st. 3 čl. 13. Detalji kojima će se Arhivski savjet Hrvatske rukovoditi pri davanju odobrenja za osnivanje ovakvih zbirki mogu se posredno vidjeti iz provedbenih propisa za registraciju tih zbirki u smislu st. 3 čl. 44 našeg Zakona. Radi važnosti pitanja navest ćemo iz tog »Pravilnika o registraciji arhiva i evidenciji zbirki arhivske građe« (»Narodne novine« br. 50 od 20. 12. 1962.) propise njegovog čl. 12, koji za registraciju zbirki, pored ostaloga, traži i ove elemente: »mjesto gdje se zbirka nalazi«, »koju arhivsku građu može čuvati«, »zadaci i namjena odnosno svrha postojanja zbirke«, »način upravljanja«, »broj arhivskih fondova«, »podaci o stručnoj spremi osoblja koje radi zbirkom«, »promjene«, »ukidanje i kome se predaje arhivska građa u slučaju ukidanja zbirke« i si. 21 . Odavde vidimo čitav niz detaljnih kriterija koji su mjerodavni i faktički citiranim propisima dati, a po kojima će Arhivski savjet Hrvatske odlučivati još kod prethodnog rješavanja zahtjeva i davanja odobrenja za formiranje neke »zbirke arhivske građe«. Očito je, dakle, da se ne može reći da Zakon baš preferira osnivanje ovakvih zbirki, a sasvim je i opravdano što zauzima takav načelni stav. Jer, kao što propisuje izradu »prijedloga o organizaciji arhivske službe u Republici«, s težnjom da se utvrdi racionalan, a to znači, i ograničen broj samih arhivskih ustanova na području Republike, kao glavnih čuvara arhivske građe, tako je logično da pogotovo ograničava postojanje zbirki arhivske građe, koje će osnivati državni organi, ustanove i organizacije, kojima to čuvanje arhivske građe nije nikako glavni zadatak i svrha postojanja, već po pravilu sasvim podredan zadatak. To je sasvim razumljivo ako vodimo računa da bi postojanje većeg broja zbirki arhivske građe moglo znatno utjecati na takvu dekoncentraciju arhivske građe koja vodi razbijanju integralnosti arhivskih fondova ili razbijanju organskih cjelina arhivske građe datog područja, te koja u osnovi ne odgovara naučnim, kulturnim, i drugim društvenim potrebama, pa je i naš Zakon opravdano ograničava. 20 Zakonodavac je, kako vidimo, za ovaj slučaj i vrstu čuvanja i davanja na korištenje arhivske građe odabrao termin »zbirka arhivske građe«. Možda to i nije bilo baš najsretnije terminološko rješenje, no, iz čitavog zakonskog teksta sasvim je jasno i nedvojbeno da se radi o jednoj organizacionoj formi čuvanja i davanja na korištenje arhivske građe, formi koja je u određenom smislu i stepenu srodna »arhivu« — arhivskoj ustanovi. Nema, dakle, mogućnosti da se ovaj zakonski termin poistovjeti s klasičnim arhivističkim terminom »arhivska zbirka«. 21 Ovaj provedbeni propis donesen je na osnovi Zakona o zaštiti arhivske građe i arhivima iz god. 1962. On treba da se uskladi prema tekstu istog Zakona iz god. 1965 (vidi bilješku br. 7). No, citirani kriteriji i elementi ne će se mijenjati. Izmjene se odnose samo na to, da ovaj provedbeni propis donosi Arhivski savjet Hrvatske (st. 3 čl. 44), te da »evidenciju« (ne više »registraciju«) zbirki arhivske građe vođi Arhiv Hrvatske u Zagrebu (st. 2 čl. 44). . 354
