ARHIVSKI VJESNIK 7-8. (ZAGREB, 1964-1965.)
Strana - 353
ske valorizacije dokumentarnog materijala u navedenom postupku odabiranja; i) istom koncentracijom, pa time kroz integralnost pojedinih fondova arhivske građe kao i cjelinom arhivske građe za dato područje, doprinosi se mnogo racionalnijem korištenju arhivske građe, što je za njene korisnike uvijek i nadasve od izvanredne važnosti. Mislimo da ne treba posebno dokazivati kako svi navedeni momenti govore o zaista neophodnoj potrebi odredbe iz citiranog st. 1 čl. 13 našega Zakona, jer sve navedene prednosti arhivskih ustanova kao glavnih čuvara arhivske građe ne mogu ni iz daleka da imaju druge ustanove, kojima je čuvanje arhivske građe tek sporedna djelatnost. Navedeni st. 1 čl. 13 republičkog Zakona ujedno pokazuje, kako je u tom Zakonu primijenjeno načelo sadržano u st. 1 čl. 10 saveznog Općeg zakona o arhivskoj građi koje glasi: »Službu zaštite arhivske građe vrše arhivi kao ustanove«. Kako su, međutim, u praksi potrebni izvjesni izuzeci od opisanog načela, to je već i cit. čl. 10 Općeg zakona o arhivskoj građi u svom st. 2 predvidio: »Izuzetno, u skladu sa Zakonom, zaštita arhivske građe može se povjeriti i pojedinom organu ili organizaciji u čijem je radu nastala, kao i drugoj organizaciji«. No, kao i prvo načelo iz čl. 10 st. 1 tako i ovo drugo iz čl. 10 st. 2, mora da bude u republičkom Zakonu konkretizirano, pa da se precizira zakonska norma koja će se neposredno primjenjivati. Stoga i naš republički Zakon nabraja te izuzetke, dodajući tome i odredbe koje su za njih potrebne. To je prije svega izuzetak iz st. 2 čl. 13 koji kaže da se »arhivska građa nastala radom organa unutrašnjih poslova i narodne odbrane« čuva »kod tih organa«. Radi se o izuzetku uobičajenom u arhivskim zakonodavstvima svih zemalja, no, naš Zakon ne konstatira samo taj izuzetak, već dodaje u nastavku: »a njena zaštita i obrada regulira se posebnim propisima«. Dakle, naš Zakon izričito nagovješta i traži »posebne propise« kojima će se regulirati pitanja ove izuzete građe. Načelno to isto vrijedi i za drugi izuzetak, iz st. 4 čl. 13, gdje je riječ o arhivskoj građi nastaloj radom Saveza komunista Hrvatske, za koju se određuje, da je »čuvaju komiteti, a mogu je povjeriti arhivu ili drugoj zainteresiranoj organizaciji, radi čuvanja i proučavanja«. Treći je izuzetak sadržan u st. 3 čl. 13 gdje se određuje: »Izuzetno arhivska građa može se čuvati kao zbirka arhivske građe i kod drugih državnih organa, ustanova i organizacija s odobrenjem Arhivskog savjeta Hrvatske«. Vodeći računa o izvjesnim stvarnim potrebama, bilo praktično-studijskim kod operativnih organa, bilo stručnim i naučnim kod nekih ustanova i organizacija, Zakon daje mogućnost takvim organima, ustanovama i organizacijama da također čuvaju arhivsku građu, u smislu trajnog čuvanja i zadržavanja te građe kod sebe. No, vidljivo je već iz stilizacije ovog zakonskog propisa, da se to može ostvariti tek pod sasvim određenim uslovima. Prije svega odmah na početku ove zakonske izreke naglašeno je da ovaj slučaj nastupa tek »izuzetno«; zatim da je riječ ne o formiranju neke specijalne arhivske ustanove, kao posebne i samostalne arhivske ustanove (kao što su arhivi općeg tipa koji su glavni čuvari 23 Arhivski vjesnik Vu—vm 353
