ARHIVSKI VJESNIK 7-8. (ZAGREB, 1964-1965.)
Strana - 350
društveno korisnoj arhivskoj službi zapravo tek onda, kada ona uspijeva da ostvari zaštitu i čuvanje arhivske građe na čitavom području jedne društvene zajednice. To se pak ne može efikasno postići bez odredbe kakovu sadržava citirani čl. 9 našeg Zakona. Važan instrument primjene i provedbe ovoga principa je svakako onaj »prijedlog o organizaciji arhivske službe u Republici« o kojem govori st. 1 čl. 39 našega Zakona, koji izričito normira: »Regionalne arhive osnivaju društveno-političke zajednice prema prijedlogu Arhivskog savjeta Hrvatske o organizaciji arhivske službe u Republici«. O posebnoj važnosti postojanja ovakvog »prijedloga o organizaciji arhivske službe« ili »plana mreže arhivskih ustanova« — kako smo to ranije nazivali, bilo je već vrlo mnogo govora na našim stručnim savjetovanjima i u našoj literaturi 16 , pa to i ne treba ovdje ponavljati. Želimo ipak, i ovom zgodom, naglasiti činjenicu da pri izradi i u praktičnoj provedbi ovakvog »prijedloga o organizaciji« treba pokloniti posebnu pažnju tome, da se pravilno posvuda shvati smisao i kriteriji koji ga određuju. Praktički uzevši može naime lako doći do pojave izvjesnih tendencija, da se postojeća mreža ustanova dalje proširuje i usitnjava, te da nastaje jedna u izvjesnom smislu paradoksalna situacija tj. da se iz stanja kada na republičkom području nije bilo ni izdaleka dovoljno arhivskih ustanova prelazi na situaciju kada bi ih bilo u stvari previše. Odnosno, da bi moglo nastati stanje kada područja pojedinih arhivskih ustanova ne bi bila ni iz daleka dovoljna da bi opravdavala postojanje arhivske ustanove i u materijalnom pogledu omogućila da se tu izgradi jedna zaista savremena arhivska ustanova, koja će u svakom pogledu moći da odgovori svojim zadacima. Kolikogod su s općeg, pa i svakog aspekta pohvalne, plemenite i simpatične želje i nastojanja da se ponegdje i u lokalnim ili uže regionalnim okvirima ostvare samostalne arhivske ustanove, toliko isto treba shvatiti, da je praksa zaista nepobitno dokazala kako plan mreže arhivskih ustanova na svakom državnom području mora voditi računa o određenim činjenicama. Prva je u tome da zaista objektivno uzevši ni jedna društvena zajednica nema tolikih mogućnosti da u beskraj proširuje broj arhivskih ustanova i da osigura dovoljnu materijalnu osnovu za njihovu izgradnju i osposobljenje kao stvarnih arhivskih ustanova. Druga je pak u tome da sama svrha čuvanja arhivske građe, a u prvom redu njeno korištenje sa strane nauke, isto tako neophodno traži određeni stepen koncentracije te građe, u određenom i ne prevelikom broju arhivskih ustanova, jer bez toga ne može biti racionalnog i efikasnog korištenja te građe, koja se, ponavljamo, čuva baš zbog tog korištenja. Ovi važni elementi racionalnosti sve se više afirmiraju i u oblasti drugih društvenih službi u našoj zemlji. Regionalni princip njihove orga nizacije, uz ograničen i racionalan broj regionalnih ustanova, predstavljč osnovnu smjernicu njihova razvoja 17 . U vezi postojanja »prijedloga o organizaciji arhivske službe u Republici«, te kao logična posljedica principa obaveznosti arhivske službe na čitavom državnom području, proizlazi i odredba čl. 42 našega Zakona, gdje se određuje: »U slučaju ukidanja arhiva općinska skupština dužna je 16 Uz ostalo vidi i: Stulli B., O planu mreže arhivskih ustanova na području NR Hrvatske (»Arhivist«, VII, 1958, sv. 3—4, str. 129—134). 17 Vidi »Stavovi Izvršnog vijeća Sabora u vezi sa stanjem i problemirr.a u neprivrednim djelatnostima nakon reforme« (»Vjesnik« od 21. IX 1965). 550
