ARHIVSKI VJESNIK 7-8. (ZAGREB, 1964-1965.)
Strana - 351
poduzeti mjere da se zaštiti arhivska građa i pobrinuti se za obavijanje arhivske službe«. Iz ove je zakonske odredbe sasvim jasno i nesumnjivo da eventualno može doći do ukidanja neke konkretne arhivske ustanove, dakako iz opravdanih razloga 18 , ali nikako ne može doći u pitanje »zaštita arhivske građe« i »obavljanje arhivske službe« na području gdje je ta ustanova djelovala. Tu »zaštitu« i to »obavljanje arhivske službe« ne može se »ukinuti«, već ih mora preuzeti i nastaviti ili nova arhivska ustanova istog područja, ili druga arhivska ustanova sa susjednog područja. U svakom slučaju to mora biti baš »arhivska« ustanova, jer u smislu čl. 8 našeg Zakona: »Službu zaštite arhivske građe vrše arhivi kao ustanove«. Po sebi je razumljivo da uvjeti koje postavlja čl. 40 našeg Zakona za osnutak jednog arhiva (»osigurana financijska sredstva za osnivanje i rad«; »osigurano potrebno stručno osoblje« i »osigurane prostorije i oprema za smještaj arhivske građe«), a jednako tako i odredbe iz čl. 63 koje traže da arhivi usklade »svoju organizaciju i način rada s odredbama ovog Zakona«, da sve te odredbe u nikojem smislu ne ugrožavaju i ne smiju ugroziti princip obaveznosti arhivske službe na čitavom državnom području. U stvari sve te odredbe baš idu zatim da upotpune zakonsku normu o obaveznosti, one pomažu da se što bolje naglasi ta obaveznost i da se isključi mogućnost fakultativnog tretiranja organizacije arhivske službe i diskrecione ocjene društveno-političkih zajednica kao osnivača. Odredbe čl. 9 i čl. 42 dovoljno jasno i nedvosmisleno govore da o nikakvoj fakultativnosti ni diskrecionoj ocjeni ne može biti govora, te da vršenje službe na čitavom području Republike ne može ni u kojem slučaju doći u pitanje. Na kraju, potrebno je još jednom istaći kako odredbe našega Zakona u pogledu obaveznosti arhivske službe na čitavom području Republike i s tim u vezi obaveznog postojanja »prijedloga o organizaciji arhivske službe u Republici«, imaju posebno značenje za arhivsku službu u Hrvatskoj još i u tome, što je spomenutim odredbama konačno i zakonski eliminirana ona tendencija šireg ili pokrajinskog centralizma, tendencija koja se tako uporno održavala u historiji arhivske službe u Hrvatskoj kroz poslednjih stotinu godina, a imala je svoje recidive u shvatanjima nekih pojedinaca i nakon oslobođenja 1945. godine. Regionalni princip afirmiran u Zakonu pokazuje da djelatnost i ove društvene službe nije usmjerena, kao nekada, na korist tek jednog ili nekoliko centara nauke i kulture, već na korist širokog niza regionalnih centara, preko kojih treba da se u opći razvoj i prosperitet cjeline zemlje uključi svaki njen dio. U ovoj konstataciji, kao i u onoj drugoj koju smo ranije istakli i koja ukazuje da arhivska služba ne predstavlja kao nekad fakultativnu djelatnost nekog užeg kruga »ljubitelja starina«, već jednu obaveznu društvenu službu, treba vidjeti jedno značajno obilježje ovog našeg Zakona. I ova je njegova karakteristika neophodno proizašla, i moçia proizaći, tek iz uslova naše socijalističke zajednice i njene brige za osiguranje kompleksne, što potpunije i integralnije, dokumentacione službe našoj nauci i drugim društvenim potrebama, kao i brige za takve vrijedne spomenike narodne prošlosti i kulture kakve predstavlja arhivska građa. Vidi posebne odredbe o tome u Osnovnom zakonu o ustanovama, čl. 104 i slijed. 351
