ARHIVSKI VJESNIK 7-8. (ZAGREB, 1964-1965.)
Strana - 348
lokupnu građu, arhivsku i registraturnu, u arhivu i van arhiva, kao i obavezno formiranje dokumentaciono-informativnog centra za evidenciju građe s područja čitave Republike. Na osnovu toga se i može tvrditi, da naš Zakon odražava^ zaista visok stepen primjene principa univerzalnosti zaštite arhivske građe. Kada je pak riječ o upoređenju između deklarativno proglašene i stvarno realizirane — efektivne zaštite, mislimo da same norme našeg Zakona ne ostavljaju mjesta deklarativnosti, već pružaju znatne mogućnosti efektivnoj zaštiti, a putem mjera koje su u sadašnjem i neposrednom perspektivnom periodu praktički ostvarive. O praktičnoj umješnosti svih organa zaštite i njihovom korištenju zakonskih mogućnosti, ostvarivanju njihovih obaveza i prava, u prvom redu zavisi efektivna zaštita. Praksa je to nedvojbeno pokazivala i dosada, i kod nas i u svijetu. II Obaveznost arhivske službe na čitavom području Republike Izvanredna je važnost ovoga principa i njegove provedbe u život. Nije pretjerano reći da se radi zaista o »izvanrednoj važnosti«. I suviše su, naime, dobro poznate one jadikovke naše nauke i operative a zbog činjenice što je tečajem stoljeća, pa i sve do najnovijeg vremena, razmjerno vrlo mnogo građe, češće i vrlo vrijedne historijske građe, na terenu propalo zbog nepostojanja dovoljne mreže arhivskih ustanova, koje bi tu građu nadzirale, pa potom preuzimale i trajno čuvale. U kolikim su i značajnim razmjerima nastale zbog toga štete, posebno u Hrvatskoj, dovoljno govori činjenica što je na čitavom području ove Republike, po oslobođenju zemlje 1945. godine, zatečeno svega četiri arhivske ustanove (Zagreb, Rijeka, Zadar i Dubrovnik). U njima je bilo pohranjeno tek oko 12.000 duž. met. polica arhivske građe, a njihove evidencije o građi na terenu, i to o vrlo velikim količinama arhivske građe koju je davno trebalo preuzeti, bile su minimalne i sasvim nepotpune, ograničene tek na mali dio državnog teritorija. Uz to treba primijetiti da i dosadašnji propisi arhivskog zakonodavstva, donijeti nakon oslobođenja, nisu bili dovoljno određeni i izrični u postavljanju ovog principa obaveznosti arhivske službe na čitavom državnom području. Oni su u stvari posredno odražavali taj princip, no praksa je pokazala da njega treba neposredno i izričito zakonski izraziti, kako zbog fundamentalne važnosti toga principa, tako i zbog pravilne i efikasne njegove primjene. Odatle posebno značenje čl. 9 našeg Zakona koji određuje: »Arhivska služba ostvaruje se obavezno na čitavom području SR Hrvatske«. Osnova ovoj zakonskoj odredbi leži u načelu koje izražava st. 3 čl. 10 saveznog Općeg zakona o arhivskoj građi, a po kojemu je »djelatnost arhiva na zaštiti arhivske građe od osobitog društvenog interesa« 15 . Kako su pak po čl. 97 Ustava SRH ovakve radne organizacije dužne »osigurati trajno i nesmetano obavljanje djelatnosti, odnosno pružanje usluga«, to je za arhive naj osnovni j i preduslov da vrše službu na čitavom državnom području tj. posvuda gdje se stvarala i stvara arhivska građa. Bez toga arhivi bi bili lišeni naj elementarni je podloge za 15 Ovo pak načelo počiva na čl. 16 Ustava SFRJ, koji određuje da se zakonom mogu propisati »opći uvjeti za obavljanje određenih djelatnosti radnih organizacija od osobitog društvenog interesa«. 348
