ARHIVSKI VJESNIK 7-8. (ZAGREB, 1964-1965.)
Strana - 347
bena: potrebno je da se ostvari evidencija sve građe, da bi se mogla provoditi što potpunija i efikasnija zaštita cjelokupne građe, bez obzira gdje se ona nalazi. 8 Obavezna predaja građe arhivima i poseban pravni režim korištenja arhivske građe Zakon ne ostavlja nikakve sumnje ni dvojbe u pogledu obavezne predaje arhivske i registraturne građe arhivima sa strane državnih organa, ustanova, privrednih, samoupravnih i društvenih organizacija, a sve s posebnim obzirom na: građu nastalu do 15. 5. 1945.; istu građu koja još služi potrebama operative; građu nastalu poslije 15. 5. 1945.: istu građu društveno-političkih organizacija; istu građu ukinutih državnih organa, ustanova, privrednih, samoupravnih i društvenih organizacija (čl. 14—16). Uz to naš Zakon izričito određuje: »Dok je (ti. arhivsku građu) arhiv ne preuzme, imaoci su dužni čuvati je u sređenom stanju« (st. 1 čl. 14), odnosno: »Dok arhiv ne preuzme registraturnu građu, imaoci te građe dužni su je čuvati u sređenom stanju« (st. 4, čl. 15). Nesumnjivo su i ovo vrlo važni faktori univerzalne zaštite arhivske građe 14 . Svakako da se ovakva zaštita mora da ogleda i u normiranju režima korištenja arhivske građe. Uz poštivanje općepriznatog principa javnosti arhivske građe (čl. 12), naš Zakon postavlja jasno zakonske osnove za taj režim korištenja u svojim čl. 26—31. Bez takvih odredaba bio bi Zakon bitno nepotpun, a sasvim je razumljivo da je i naš Zakon morao ostaviti statutima i općim aktima pojedinih arhivskih ustanova, da razrade brojne detalje režima korištenja arhivske građe, pri čemu treba naglasiti ulogu društvenih faktora u donošenju takvih detaljnih propisa. U citiranim normama republički Zakon je primijenio načela sadržana u čl. 10, 11 i 15 saveznog Općeg zakona o arhivskoj građi. Ova rekapitulacija najvažnijih komponenata sistema univerzalne zaštite u našem Zakonu — dodajući tome i potrebne detalje što će ih sadržavati sveukupni provedbeni propisi ovoga Zakona — pokazuje, da on daje zaista znatne mogućnosti za takvu praktičnu djelatnost arhivske službe, kojom se u visokom stepenu može realizirati univerzalna zaštita. Analiza gore navedene rekapitulacije pokazuje, nadalje, da su u našem Zakonu našli svoj odraz svi važniji vidovi univerzalne zaštite općenito usvojeni u svijetu, ali, isto tako, da se tu očituje i niz naših osebujnih vidova, kojih drugdje nema, odnosno, koji drugdje nisu na takav način i u tolikom stepenu naglašeni kao zakonska norma. Smatramo to izrazitim naročito u ovim pitanjima: širina sektora arhivske građe kao društvene imovine; apsolutno poštivanje principa integralnosti arhivskih fondova i zbirki; obaveznost arhivske službe na čitavom državnom području; šire angažiranje društvenih organa i faktora, te aktivizacija općedruštvene brige, dosljedno općem društveno-političkom razvoju naše zemlje; obavezna izrada osnovnih evidencija u svim arhivskim ustanovama, za cjeM Istom cilju služi i zakonska norma iz st. 1 čl. 15 našeg Zakona, u kojoj se određuju granice rokova u kojima će se predavati arhivima građa nastala poslije 15. V 1945. Tu se određuje, naime, da rokovi »u pravilu ne mogu biti kraći od tri ili dulji od trideset godina«. Uz druge momente na ovakve su vremenske granice bitno utjecali i zahtjevi praktičnog ostvarenja što svestranije zaštite građe. 347
