ARHIVSKI VJESNIK 4-5. (ZAGREB, 1962.)

Strana - 84

U Rusiji toga nema, ondje se godinama služi penzija. Umolili ga dakle, da me preporuču g. ministru, da mi se broje godine austropruske službe. Tako imao bih nade doslužiti do 25e godine (ali iznovice da počenam sada da capo, ne dotjerah tj. nikada do 25!) G. popečitelj ne napisa mi sam odgovora nego preko Seiivanova dobih šaku obećanja i više ništa. Na puka obećanja ja ne htjedoh dati ovdje molbe na ostavku — ne očekivah dakle ni imenovanja s njihove strane. Ele gospoda odeška ne pitajući me, primam li ili neprimam izbora, predstaviše izbor ministru, koji i dade aktom potvrdu. Sada ja i opet pisah u Odesu, ako hoće da dodjem onamo, neka mi g. popečitelj dozvoli da mu podastrem molbu, a on neka je preporuči ministru, a ovaj će ako ht jedne moći ishoditi što ja želim. Kako će se na to odazvati, ne znam. Osim toga učinih predlog da a) Universitet na svoj trošak preuzme štampanje isto takova Archiva za slov. filologiju na ruskom jeziku, kakav je sadašnji na njemačkom i b) da izradi kod ministra godišnju subvenciju od 1000 rub. za honorare. I to je conditio sine qua non. Ja svojega žurnala neću da ostavim, dok mi ne bude osigurana mogućnost ondje radnju nastaviti. Ja bih sve rekao da od toga neće biti ništa. Svakako će tada na njima ostati odgovornost — ja sam gotov služiti direkte interesima slovenskim radije nego E indirekte — ali kao da se u Rusiji još na to malo gleda da prikupi svu slovensku inteligenciju. A što moji Niemci? Bogami se vladaju pristojno — Sie sind praotisch. Ministar predložio mi godišnju subvenciju od 400 talira za Arhiv — au Akademiji učiniše predlog da me izaberu za pravoga člana. Taj izbor odmah neće proći. Vi znate, da se to dugo vuče — ali ako ostanem ovdje, u prvoj seriji iza ove, koja je na redu, dopast ću i ja medju njih. Osim toga ministar, doznav da bih mogao otići, napisa mi pismo, kakova Tolstoj nikada još nikomu ne dade. Ne znam što ćete na to sve reći Vi ? Ali ja mislim, da imam pravo iskati, ako hoće, da se vratim u Odesu, da štogod za me i učine — tim većma što malo ištem za sebe. Kojekakvi Jerošenki, Nekrasovi, Jurjevići mogu i bez uvjeta biti sretni što su odeski profesori; ja mislim da smijem imati i male pretenzije! Da sam Nijemac, već bi sve to za me »vyhlopotali« Nijemci — ali brat Slavjanin vrijedi i u očima Rusa jako malo, njemu se tek milostinje dijele — ja ih ne trebam. Evo, što radim. Pozdravljam Vas srdačno, do koji dan o drugome. Bilješke: 78) Jagić se. ispričava zbog toga što je otpočeo pisati pismo na poleđini listovnog papira, i tek kada je ispisao jednu stranicu i otpočeo da piše drugu, primjetio je pogrešku. 79) Uporedi »Spomeni« I, str. 316. 82. Berlin 22. II 1877. O Bogišićevoj suradnji u Arhivu, o zcgrebačkim prilikama, osiaje u Berlinu preko volje, jer mu iz Odese ništa ne javljaju. Lako je Vama i ljutiti se i koriti, ali da ste na moje mjesto, pa da okusite slati mojega ovdašnjega života, oprostili biste što su prošle i tri nedjelje, a ja ne odgovorih. Na mene liježe obično tolik posao,, da prolaze čitavi dani, gdje — 84 —