ARHIVSKI VJESNIK 4-5. (ZAGREB, 1962.)

Strana - 324

i za vladajuću dinastiju Karađorđevića, jer bi puna socijalna, politička i nacionalna ravnopravnost svih naroda Jugoslavije dovela u pitanje sam opstanak dinastije, pa je razumljivo da je i dinastija jedino rješenje »ujedinjenja« gledala iz perspektive svog daljeg opstanka. U ništa boljem položaju nije bila ni ostala buržoazija van Srbije, a posebno ona na području Hrvatske. »U kapitalističkom poretku svaka buržoazija koja za osiguranje buržoaske klasne eksploatacije ne raspolaže vlastitom, samostalnom nacionalnom državom, mora da se na ovaj ili onaj način poveže sa postojećom vlašću ma i tuđinske buržoaske države, jer bez tog oslonca ne bi ni sama mogla da se održi kao vladajuća klasa. Zbog toga je vladajuća građanska klasa u Hrvatskoj i do 1918, nemajući svog vlastitog, suverenog državnog aparata, morala da se oslanja na Vlast tuđe, austromađarske buržoaske države, jer je ova na teritoriju Hrvatske predstavljala jedinu organiziranu kapitalističku silu, koja je u krajnjoj liniji, osiguravala i hrvatskoj buržoaziji klasnu eksploataciju radnih slojeva vlastitog naroda. Godine 1918. ta ausitromađarska državna vlast bila se rasula i rasipala zajedno s Austro-Ugarskom Monarhijom, nje dakle više u Hrvatskoj nije bilo. Da bi se održala kao vladajuća klasa, hrvatska buržoazija je bila primorana da nađe novog zaštitnika u obliku organizirane kapitalističke državne sile, koja raspolaže vojskom, policijom i čitavim vladavinskim sistemom. Da poslije nestanka austromađarskoga sama izgradi sebi svoj vlastiti buržoaski državni aparat, — hrvatska građanska klasa nije imala ni snage, ni sposobnosti, ni vremena. Nije joj dakle preostalo ništa drugo, nego da se stavi pod zaštitu srbijanske države, njene dinastije i vojske, i da pod tu srbijansku vlast podvede i Hrvatsku«. (6) Ako, dakle, gornjim historijskim činjenicama, da bi s njima odgovorili na gore postavljeno' pitanje, dodamo da tek stvorena mlada jugoslavenska država u prvim danima svoga života nije još bila ni priznata od saveznika, jer je i pitanje njena priznanja bilo jedno od niza pitanja i problema kapitalističkog potkusurivanja i kapitalističkih planova evropskih sila, a istovremeno se vršila okupacija naših zemalja od Italije, bit će razumljivo zašto se u tom haotičnom stanju uz najsurovije metode srbijanske vlade, vojske, dvora, hrvatske buržoazije, policije i žandara, kao i naslijeđenog starog, austrougarskog državnog aparata, guše svi pokreti narodnih masa, i to u krvi i nezapamćenim terorom, jer su iz temelja ugrožavali tek stvorenu novu državnu vlast buržoazije i monarhije tzv. »ujedinjenjem«. Pored toga stanovništvo nove države bilo je za vrijeme dugog rata prorijeđeno: bilo da je stradalo i nestalo na ratnim razboj istima širom Evrope — na Karpatima, u Srbiji, na putu kroz albansku.golgotu, na italijanskom frontu, ili je pak bilo izloženo uništenju u pozadini od gladi, bolesti, po logorima, zbog deportacije, »iseljavanja« itd. U svakom slučaju rat je iza sebe ostavio teške tragove. Isto tako zamro je čitav privredni život i razvitak zemlje, a time su bili pogođeni i oni krajevi, naročito u Hrvatskoj, koji nisu u vrijeme rata bili izloženi direktnoj ratnoj opasnosti i pustošenju. »Jugoslavenski krajevi koji su do 29. oktobra 1918. bili u sklopu habsburške monarhije i sami su bili još uveliko ekonomski neujednačeni, jer je nasuprot on(6) V. Bogdanov, na istom mjestu, str. 118.