ARHIVSKI VJESNIK 4-5. (ZAGREB, 1962.)

Strana - 325

da privredno još zaostaloj Bosni i Hercegovini i Dalmaciji stajala već industri­jski jače razvijena Slovenija, te privredno nešto manje razvijena Hrvatska i Slavonija, kao i Vojvodina sa svojim eksfeudalnim veleposljedničkim ostacima, itd. Nasuprot Hrvatskoj kao zemlji veleposjeda i zaostalog sitnog seljaštva, ali fea već izgrađenijom gradskom 'privredom, stajala je, opet, Dalmacija sa svojim specifičnim agrarnopravnim odnosima kolonatstva ili Bosna 1 Hercego­vina sa svojim još nelitkvidiranim beglucima. Na dugoj strani, međutim, bila je privredno zaostala krševita Crna Gora sa svojim ekonomskim specifičnosti­ma brdovitog kraja i nerazvijene gradske privrede istom u njenim začecima, a napose Srbija sa svojim maloagrarnkn elementima i gradskom privredom ko­ja je ulazila neposrednije tek u kapitalistički period svog narednog uspona«. (7) Četiri teške ratne godine završile su novim stradanjima. Vojnici su se vraćali sa istočnog ratišta, iz Rusije. Vijesti i odjeci oktobarske revolucije prodirali su u sve krajeve nove države i sasvim razumljivo da su potpuno upropaštene seljačke i sve ostale radne mase naroda očekivale konačno ostvarenje svojih prava, tim više što ie stvorena i »ujedinjena« nova dr­žava, »slobodna domovina«, kojom više nije tuđin gospodario. Istovremeno sa stvaranjem nove države, a u situaciji obilježenoj vrlo oštrom klasnom borbom i u situaciji izrazite revolucionarne krize u kojoj su bili gotovo sazreli su svi uslovi za revoluciju, nametala se isto tako vrlo oštro potreba ujedinjavanja partijskog i sindikalnog pokreta proletarijata svih naših zemalja, jer je to bio jedini uslov, da on kao ujedinjena snaga na čelu s Partijom bude u stanju da izvede revoluciju do pobjedonosnog kraja. Međutim, ujedinjenje svih proleterskih partija u jednu revolucionarnu proletersku partiju nije se u tadašnjim historijskim uslovima moglo iz­vršiti zbog ideološkog rascjepa koji je bio izvršen u nekim partijama ne­tom iza svršetka rata. Pa iako je Partija formalno bila osnovana na Kon­gresu uiedinjenja u aprilu 1919. godine, proces njena potpunog sjedi­njenja ideološkog i organizacionog bio je izvršen tek na Vukovarskom kon­gresu 1920. Zbog ovog zakašnjenia, a bez jedinstvenog vodstva Partije, razumljivo je da je udružena buržoazija mogla u svoju korist iskoristiti odsustvo jedinstvenog Partijskog rukovodstva, a time postepeno najbru­talnijim metodama, progonima, zatvorima, policijskim i žandarskkn, pa i čitavim vojnim ekspedicijama — u krvi ugušiti talas revolucionarnih pokreta narodnih masa za potpunu slobodu, za politička i nacionalna pra­va, a protiv nasilja izvršenog nad narodima Jugoslavije aktom tzv. »uje­dinjenja« 1918. godine. Jer, »Kobna, za budućnost južnoslo venskih naroda ponaj štetni ja, pa gotovo i katastrofalna bila je, međutim, primjena tog čaršijskog metoda oslobođenja i ujedinjenja godine 1918. Proširivanjem vlasti srbijanske dinastije i vlade na sve ostale južnoslovenske zemlje srbijanska vladajuća klasa na čelu sa dina­stijom pretvorila se u vladajuću, hegemonističku naciju, koja je prvo izbor­nim prevarama, stranačko-političkim podvalama, a zatim i otvorenim nasiljem, terorom, diktaturom obespravljivala, tlačila i porobi j avala sve južnoslovenske narode, izazivajući u njima mržnju protiv takve ugnjetačke nacionalne jugos­lavenske države«.(8) 7) Vidi: n. d. »Iz istorije Jugoslavije 1918-1945«, str. 192-193, prof, dr Ferdo Čuli­nović u radu: Ekonomsko i političko stanje Jugoslavije od 1921. do 1929. (8) V. Bogdanov, n. d. str. 115. — 325 —

Next

/
Oldalképek
Tartalom