ARHIVSKI VJESNIK 4-5. (ZAGREB, 1962.)
Strana - 317
čitavim balama. Bilo je tu robe koju je on obojadisao, robe koju je sani izradio, kupljene robe, a i onakve što se prodaje u trgovinama (šlesko platno). Za tu robu tvrdio je Luikić da će je prodati na vašarima. Sve je to popisano, pa iako je to bilo na štetu općeg privrednog razvitka, radi očuvanja cehovskih privilegija naložilo je gradsko poglavarstvo senatoru Ježeviću da poid prijetnjom zapljene zabrani Lukiću prodaju robe koja ne spada na njegov bojadisarsfci obrt, a senatoru Krmpotiću da kao komesar tkalačkog ceha saopći ovom cehu Lukićevu izjavu te dostavi pismeni odgovor ceha. Pozivajući se na odluku gradskog poglavarstva od 12. II 1842. (Reg. 434/1842) kojom mu je s obzirom na rad u raznim tvoirnicama Beča i Hamburga dopuštena slobodna prodaja vunene i lanene robe » koju on u svojem obrtu sam kod kuće može izraditi« zatražio je na to Lukić (Reg. 2394/1844) dozvolu za podizanje tekstilne tvornice daljim proširivanjem sadašnje radionice. Priznao je da ima 13 tkalačkih stanova od kojih do dovršenja zgrade rade 6 i da je morao iz Češke dobaviti sposobne radnike dokaziv ajući ujedno da od njegove tvornice ne bi ni trgovcima ni tkalcima mogla nastati nikakva šteta, jer tkalci samo tku doneseno pletivo (Garn). Naglašivao je također da on ne kupuje a onda prodaje, već da proizvodi i onda prodaje. Unatoč tome tkalački se ceh odlučno protivio svakoj tvorničkoj izradi tekstila, jer da Lukić za to nema stručnu spremu pa da ga stoga treba ograničiti na njegovu bojadisarsku struku. Svi izneseni razlozi nisu Lukiću ništa pomogli. Gradsko poglavarstvo stavilo se tvrdoglavo na stajalište da Lukić nema nikakvo odobrenje za podizanje tvornice, već samo njegovu dozvolu iz g. 1842. za prodaju robe svojega zanata. Obvezalo je stoga sudski Lukića da otpusti svoje pomoćnike s kojima proizvodi vunenu i lanenu robu nalažući senatoru Krmpotiću da izvijesti o izvršenoj provedbi njegova naloga. Gradsko je poglavarstvo doduše kasnije dalo Lukiću odgodu uz smiješno kratki rok od 45 dana time da za svoju tvornicu ishodi odobrenje od Kraljevskog ugarskog namjesničkog vijeća (Reg. 2568/1844), ali iako je on predao traženu molbu, slijedile su daljnje predstavke, protupredstavke prijedlozi, očevidi i rješenja, izricane su i dalje zabrane, globe, zapljene, protiv njega su od strane Gradskog poglavarstva predane fiskalne tužbe. Nije bilo obzira ni prema stranim stručnim radnicima dovedenim iz Češke, razjurili su njegovih 10 kalfa, strojevi su rastepeni, zgrade opustjele, poduzetni jedan čovjek uništen je moralno i materijalno. Zbog uskogrudnosti i zlobe propala je tvornica koju je domaći čovjek sam iz ništa stvorio, Osijek je izgubio postojeću tekstilnu tvornicu do koje je došao bez ikakvih žrtava sa svoje strane i koja je mogla nastaviti rad osječke tvornice svile kad je ova uskoro zbog nestašice sirovina morala prestati s radom. Ona je osječku svilanu mogla čak i premašiti. Sudbina ove propale zamisli zavrijedila bi posebnu raspravu. Procvat osječkog svilarstva trajao je nekako do g. 1848. Ukinuće kmetstva" koje je potreslo dotadanju gospodarsku organizaciju, velike promjene čitavog života koje su slijedile madžarsku revoluciju, gubitak Lombardije, koja je prerađivala sirovu svilu, opadanje dudovih stabala, gubitak volje za uzgoj svilene bube kod domaćeg stanovništva, a napose širenje pošasti dudova svilca, koja se u Slavoniji počela širiti g. 1855, potpuno su.uništili slavonsko svilarstvo'. Nije ništa mogao pomoći ni pokušaj — 317 — , f
