ARHIVSKI VJESNIK 4-5. (ZAGREB, 1962.)

Strana - 316

hure, a one sada odustaju od pogodbe i vraćaju primljenu kaparu. Među njima Paca Adamović, Reza Lebinac, Kata Matković, Lizâ i Terezija Pisarević. Traži da se ove djevojke prisile na izvršenje ugovora, a one koje su primile kaparu da ispune ugovor ili u korist bolnice plate dvostruku kaparu. Za sve ovo da je najviše kriva neka Bara Vargić, »djevojka skitnica koja živi skandalozno bez službe, poznata sa Židovom i drugim nekim koji imaju svilanu u Apatinu, pa im odvodi radnice u Apatin,« i si. Moli s toga da se tu »drzovitu bludnicu« po njenoj krivici kazni i zatvori. Senator Jelenić preslušao je na to navedene. Barbara Vargić iskazala je da je Mariju Lebinac zvala u Apatin da radi na svilenim koncima, jer je i prošle godine radila kod Apatinca Pfistera, a Katu Matković da je zato zvala u apatinsku tvornicu jer je govorila da će ići u Apatin, iako je od Marije udove Popović na račun tužiteljice primila kaparu od jedne forinte. Sve to zato jer njena majka ne trpi da u gradu vodi konce već prije drugdje, gdje se plaća veća nadnica. Paraskeva Adamović je tvrdila da je primila kaparu od jedne forinte, ali nije bilo govora o visini nadnice te ona ove godine kod ove gospodarice neće da radi ni pod kojim uvjetima. Terezi ja Lebinac i Katarina Matković priznale su također primitak kapare od jedne forinte, ali đa ipak ne mogu raditi, jer su uvidjele đa ta gospođa ne plaća nadnicu kao drugi te jer nije došlo do pogodbe o nadnici Gradsko je poglavarstvo na to one koje su primile kaparu osudilo da plate dvostruke kapare i senatoru Jeleniću .naložilo da ih utj

e

ra, dok je Barbaru Vargić oštro ukorio što je djevojke bunila i odgovarala ih od sklopljene pogodbe. U Osijeku je postojao tkalački ceh (textores). Njegovo značenie u gradu nije bilo osobito'. Nailazimo na nj u gradskim knjigama vrlo rijetko, ponešto s obzirom na sukobe radi izrade remeka te na prijave radi nadriobrta. Osječka tvornica svile morala je tkalcima svakako smetati, ne nalazimo ipak da je s njom dolazilo do sukoba, očito je ona bila prejaka, a bila je i pod državnom zaštitom. Dne 16. III 1844. (Reg. 1462/1844) predaje međutim tkalački ceh gradskom poglavarstvu: pritužbu radi nadriobrta protiv bojadisarskog majstora Stiepana Lukića da se bavi i tkalačkim radom, te protiv svilarskog tkalca Franje Igla, koji da je doduše upisan u tkalački ceh, ali ne za to da radi i tkalačke poslove. Istragu je proveo 'gradski senator Pavao Ježević. U prisustvu pročelnika ceha Josipa Jansa i njegova zamjenika Damian a Martina ustanovio je da Lukić izrađuje prirodni pamuk s 5 tkalačkih razboja (sella textoria), a Igl, kojemu je podijeljeno pravo da izrađuje svilu, da na tri razboja od pamučnog konca izrađuje prostu tkaninu (tela) za seljački narod. iGradskom poglavarstvu nije bilo jasno kako bi se odredila granica između pojedinih izrađenih predmeta pa je stoga odredilo očevid kod kojega su imali prisustvovati senatori Krmpotić i Ježević uz dva trgovca i dva majstora tkalca i ustanoviti koja se roba izrađuie, a koja prodaje u dućanu. Kod očevida održanog 17. VI 1844. (reg. 2071) pronađena su u Lukićevoj radioni doista 4 tkalačka stana (Webstuhl) koja su izrađivali srpsko platno (tela raseiamica) i hlače vinu od pamuka, odnosno tkivo od pamuka i vune odnosno niihove mješavine. Lukić je izjavio da ima jedan tkalački stan izvan radionice i da će nabaviti druge stanove da bi ih imao 13, tako da dođe do tekstilne tvornice s robom koja se u Osijeku ne izrađuje. U dućanu i u njegovu stanu nađena je raznovrsna tekstilna roba u — 316 —