ARHIVSKI VJESNIK 4-5. (ZAGREB, 1962.)
Strana - 292
misao podčinjena...« 157 Ličnost Nikole Zrinskoga najbolje osvjetljava tu »dvonacionalnost« tadašnjih hrvatskih velikaša. Često se oni autori koji žele pokazati kako se Nikola osjećao Hrvatom pozivaju na njegove riječi iz Pisma Ručicu, 158 a pritom ne upozoravaju i na to, da je on bio generalissimus i totius nationis Hungarice dux! 159 Štaviše, svoja na mađarskom jeziku napisana djela pisao je »znameniti i hrabri taj muž, čistim i žarkim domoljubljem magjärskim nadahnut«. 160 Kukuljević je njegovu raspravu »Hrabri vođa« popratio ovim riječima: »Iz ovoga djela se vidi da ona njeka neobična grozničava patriotična uznešenost u izrazu, onaj njeki ekstatični, rekbi desperatni i od samoga čemera pijeneći se chauvinizam koji se susreta u magjarskoj literaturi i u magjarslkom parlamentu nije plod jučerašnji, i da su u tom specifično-magjarskom genru, u koliko je nam poznato, prvi meštri dva rođena Slovinca: u vieku XVII aristokrata Hrvat Nikola grof-Zrinski, a u XIX demokrata Slovak Ludovik Košut. 161 Uostalom, da je takav »dualizam, ne samo politički nego i duševni, vladao u tadašnjoj Hrvatskoj i Slavoniji, među Kupom, Murom i Dravom sve od -onoga vremena od kada se kruna hrvatska s ugarskom na jednoj glavi sastade«, 162 pokazuju i drugi primjeri. Govoreći zato o Draškovićima u XVII st. Kukuljević se osobito oborio na sinove palatina Ivana braću Ivana i Nikolu. Nikola je u nekom epigramu u slavu očevu- isticao ljubav prema Ugarskoj, pa je to »dokaz kakova Je nehrvatska i nerod-otjuJbna ćut grijala njeke od naših tadašnjih boljara. . .« 163 A Ivan je »držao isti magjarski jezik za onaj organ kojim su se sva velika gospoda u državi ugarskoj imala neizključivo služiti u duševnom obćenju«. 164 On je 1662. napisao komediju »Prava ljubav Konstantina i Viktorije« na mađarskom jeziku. 165 Bez sumnje da bismo mogli navoditi još neke primjere, 166 ali svi bi oni na svoj način ukazivali na to kako je potpuno promašeno tražiti neku nacionalnu svijest u tom smislu kako- ju je većina autora u XIX i XX st. tražila. Tako dugo dok je hrvatstvo nosio plemić ili velikaš, ono nije moglo postati ideologija i njegovih kmetova! A kako je hrvatstvo kao plemićka ideologija imalo suviše uske okvire, ono je nužno prešlo granice Hrvatske i stapalo se, dakako ne više pod istim imenom, s pl-emičkom ideologijom u ostalim zemljama krune Sv. Stjepana. Zato je Nikola Zrinski 157. N. dj. Str. 24. 158. »Ego mihi aliter conscius sum, etenim degenerem Croatam et quidem Zrinium esse selo« — Književnici, str. 98; V. Klaić, Crtice iz hrvatske prošlosti, MH 1928, str. 10. 159. Književnici s ove strane Velebita, str. 88, 89. 160. N. dj, str. 102. 161. N. dj, str. 104-5. 162. N. dj, str. 119. 163. N. dj, str. 122 (potcrtao autor). 164. N. dj, str. 126. 165. N. dj. Str. 127. 16C. Na takvo shvaćanje »narodnosti« upućuje i bilješka na nekoj glagoljskoj knjizi iz doba urote. »1671. toga leta bihu velike smutne meju gospodu karšćansku, kako Ugri hotihu po starem zakonu postavit svoga krala ugarskoga i na to bihu si se dovićili da postave Petra Zrinskoga, i na to se zažalihu Nexnci i napustihu Cezarovu svitlosi, da spravi vojsku na Zrinskoga, i na markeza Frankopana i na ostalu gospodu ugarsku, Nadasigi (Nadaždija) i Tanttipaha (Tattenbacha) i mnoge ositale Ugre, ki bihu suprot cesaru radi krune ugarske. I tako cesarova vojska podignu se i zauze sve Zrinskoga vladanje i markezovo ali Frankopansko, a nim glavi čini poseći 1671. aprila dan 29.« R. Lopašić, Novi prilozi za poviest urote bana Petra Zrinskoga i kneza Franje Krste Frankopana, Starine XXIV, 1891, str. 111. — 292 —
