ARHIVSKI VJESNIK 4-5. (ZAGREB, 1962.)

Strana - 10

omogućava brže i preciznije snalaženje, već prema tome da li ga bude posebno zanimalo zagrebačko, berlinsko, petrogradsko, odesko ili bečko razdoblje Jagićeva života. Godine kojima je označen vremenski raspon dopisivanja iz pojedinih mjesta redovito se ne podudaraju sa stvarnim razdobljem, koje je Jagić proveo u tim mjestima, izuzev berlinsko razdoblje 1871. i 1874. — 1880. i petrogradsko 1872. u kojima se godine dopisivanja podudaraju s godinama boravka. Nedostaci, koji proističu iz grupiranja Jagićeve korespondencije, prema razdobljima u pojedinim mjestima službovanja, uglavnom su formalni. Nekoliko pisama pisano je iz mjesta u kojima se Jagić samo povremeno nalazio; na ljetovanju, odmoru i si., ali i ova pisma, prema duhu u kojem su pisana, datumima i sadržaju spadaju među ona, koja su pisana iz mjesta — službovanja. Takva su pisma: broj 63, koje je pisano iz zagrebačke okolice, ali koje je prema datumu stavljeno među pisma iz Odese, broj 88, pisano iz Varaždina za vrijeme Jagićeva boravka u Berlinu, i pisma pod brojem 96, 97 i 100 iz Gmunden-a, Voloskog i Opatije, za vrijeme bečkog razdoblja Jagićeva života. Od ukupnog broja pisama 52 su upućivana iz Zagreba u razdoblju od 1866. do 1871. godine, iz Berlina 1-871. upućeno je jedno pismo, iz Petrograda 1872. šest, iz Odese 1873. - 1874. osam, iz Berlina 1874.-1880. dvadeset i sedam, iz Petrograda 1880.-1886. jedno, i iz Beča 1888.-1906. godine devet pisama. Ako se uporedi broj pisama iz pojedinih razdoblja i godina može se naslutiti, da su neka izgubljena., Iz zagrebačkog razdoblja strši 1869. godina iz koje je sačuvano svega jedno pismo, ali to može biti razumljivo stoga što je Bogišić te godine radio kao školski nadzornik na terenu Krajine, pa nije bio izravno povezan s Jagićem, kao što je to bio slučaj ranijih godina, dok je radio u Dvorskoj biblioteci u Beču. čudno izgleda, a i teže je objašnjivo, da se iz drugog petrogradsko g razdoblja 1880. do 1886. sačuvalo svega" jedno pismo, dok je iz prethodnog berlinskog (1874.-1880) sačuvano dvadeset i sedam, a neobično je također, da se iz najdužeg, bečkog razdoblja (1886.-1906.) sačuvalo svega devet pisama. Jagić je registrirajući smrt Bogišićevu (Spomeni - II, str. 276.) konstatirao činjenicu, da je Bogišić »u poznim goidinama pisao sve rede«, pa se iz toga može izvesti zaključak da je i Jagić njemu rjeđe pisao, te bi to mogao biti jedan od odgovora na pitanje o smanjenom broju sačuvanih pisama iz zadnjih razdoblja. Glavnu poteškoću kod sređivanja pisama, koja se ovdje objavljuju predstavljala su 4 pisma na kojima nije bio označen datum, pa ni mjesto odakle su pisana. Ta pisma ispoređivana su s datiranim, pa su uporedo s njima sređena, prema mjestima i godinama pisanja i prema smislu i redoslijedu pojedinih elemenata iz sadržaja. Najviše nedatiranih pisama je iz zagrebačkog razdoblja, i to prema godinama; 1866. 14 pisama, 1867. osam. 1868. pet, 1870. tri, 1871. pet pisama. Iz prvog petrogradskog razdoblja 1872. godine postoje tri, a iz drugog 1880.-1886. jedno nedatirano pismo. Iz Odese 1873.-1874. sačuvalo se jedno, a iz Berlina 1874.-1880. četiri nedatirana pisma. Na kraju većine pisama nalaze se bilješke u kojima se upotpunjuju i objašnjavaju pojedinosti iz sadržaja pisma, a i navodi literatura kojom — 10—