ARHIVSKI VJESNIK 3. (ZAGREB, 1960.)

Strana - 472

postavljaju- tvrdnje da se može smatrati dokazanim da je potpuno neosnovano shvaćanje, koje je prije zastupao i Heinrich Otto Meisner, da kartografska nije prava arhivska građa. Mora se odmah primijetiti da nije nimalo lako prosuditi da li je. ovakva ocjena baš u svakom slučaju prava i konačna istina. Zato i nije u dosadašnjim raspravama izrečena o njoj posljednja riječ. Postoje ove činjenice: Kartografska je građa mnogovrsna i po svom obliku, i po načinu izradbe, i po sadržaju, i po svrsi postanka, i po funkcijama u djelatnostima organa državne vlasti i samoupravnih tijela, ustanova, privrednih i društvenih organizacija i njihovih ustanova, te pojedinaca. Ona se, dalje, razlikuje po tome u kakvom se sastavu nalazi. Jednom je predmet zbirke učinjene ili iz ljudske sklonosti sabirati radi sabiranja, ili jer je sabiraču potrebna kao pomagalo u radu. Drugu vrst sastava čini kartografska građa koja se nalazi u pisarnicama kao proizvod vršenja određene nadležno. sti, te se po postanku ni u čemu ne razlikuje od druge tamošnje spisovne građe. Kao najizrazitiji primjer za tu vrstu sastava spominjemo katarstarske, mjerničke, građevne urede i si. Treću vrstu sastava predstavljaju grupe kartografske građe koja nije nastala neposredno iz uredske poslovne djelatnosti, nego u svezi s njom i po narudžbi za nju. Primjer za tu vrstu su skupovi građe vlasteoskih uprava ili građa nadleštava koja su vršila poslove agrarne reforme. I na kraju, mora se uzeti u obzir zašto i kako je pojedina arhivska ustanova preuzela u svoj posjed kartografsku građu. U tom pogledu mogu se razlikovati ovi slučajevi: ona je* predana i primljena kao a) sastavni dio jedinstvenog fonda, jedne provenijencije, b) primopredajna zajednica građe različite provenijencije, c) primopredajna zajednica građe jedne provenijencije i zbirke. Sve ove činjenice podjednako su odlučne za rasuđivanje o tome kakvog je značaja kartografska kao arhivska građa, i kako se mora postupati da bude pravilno sređena. Blaschke je pokušao dokazati da su karte barem djelomično prava pisarnička, pa tako i arhivska građa, i da se stoga ne mogu označavati kao nuzgredna arhivska građa. Pri tome je vrlo važno njegovo dalje vrstan je karata u arhivsku i u bibliotečnu građu. To je shvaćanje vrlo srodno shvatanju koje je izraženo u novom popravljenom nacrtu sustavnog popisa njemačkih arhivskih naziva, da se građa predana arhivima prvenstveno dijeli u građu arhivsku i građu sposobnu samo za zbirke. Samo za zbirke sposobnom građom smatra se ona koja nema svojstvo pisarničke neophodnosti, koja ne nestaje organski, nego je »stečena« na bilo koji način. Tako je napušteno dosadašnje osporavano razlikovanje arhivske građe na glavnu i nuzgrednu, te slikovnoj građi dano koordinirano mjesto uz pismensku građu. Engelova su nastojanja po svojoj suštini arhivsko-praktične i arhivsko-tehničke prirode. On predlaže da se karte ne sređuju u arhivima po načelu porijekla, nego po »sustavu dosljedno provedenog zemljopisno-prostornog rasporeda«. Strano mu je razlikovanje karata koje zastupa Blaschke, kao i razlikovanje arhivske građe predviđeno u nacrtu sustavnog popisa njemačkih arhivskih naziva. Za nj je svaka karta plošna slika dijela zemljine površine. Bit karte je njezin prostorni predmet, površina. Sva druga obilježja koja karta ima i može imati sporedne su važnosti i nisu stoga prikladna da se one sređuju po njima. Wächter prigovara Engelu da griješi što ne uzima u obzir karte s pravim pisarničkim porijeklom koje obično iznimno žele odraziti samo prostorne odnose. U mnogo većoj mjeri njima je svojstvena posebna i sasvim osobita svrha i smisao, — 472 —