ARHIVSKI VJESNIK 3. (ZAGREB, 1960.)
Strana - 450
a ne formalnim kriterijima tretira savremeno sređivanje arhivskih fondova. Dalje autor tvrdi da se kod nas još uopće nije radilo na izgradi »pomoćnih popisa i kataloga« te podvrgava kritici »objektivističke« principe klasiranja odnosno izrade analitičkih kartoteka. Načelno govoreći ima izvjesne tačnosti u ovim stavovima i tezama, ali se u cjelini nikako ne mogu prihvatiti. Najprije o »formalnom« kriteriju sređivanja po registraturnom sistemu. Ako pođemo od postavke da je to baš samo »formalni« kriterij, onda je nelogična autorova tvrdnja, da on otkriva »zakonitosti delovanja buržoaske države«. Nadalje, mislimo da se ne da poreći da i te netom spomenute zakonitosti spadaju u onaj kompleks »zakonitosti istoriskog razvitka« koje autor opravdano postavlja kao osnovu i glavni kriterij klasiranja u duhu potreba savremene marksističke nauke. Drugim riječima i historičar — marksist treba da spozna »zakonitosti delovanja buržoaske države«, pa će dakle i njemu trebati podaci koje izvlači iz naoko »formalno« sređenih arhivskih fondova. Međutim za nas je jednako važno da ovo pitanje tretiramo i s određenih praktičnih aspekata stanja i mogućnosti naše arhivske službe. Pritom treba uvažiti ove glavne momente: 1) mnogi naši arhivi su razmjerno mlade ustanove, mnogi tek nedavno osnovani, neki su u osnivanju, a na nekim područjima još nisu ni osnovani; 2) skoro sve arhivske ustanove u našoj zemlji preuzele su tek prije 5-10 godina brojne i masovne fondove XIX i XX stoljeća u svoja spremišta, preuzevši ih većinom u jednom više nego teško nesređenom stanju i 3) arhivski su kadrovi, u cjelini uzevši čitavu zemlju, razmjerno nedostatni, u prosjeku i većem broju nisu još dovoljno stručno usavršeni, a ne može se realno govoriti da bi se u nekom kratkom roku to stanje moglo baš osjetljivo popraviti, jer je tu potreban dugoročniji napor i rad na rješavanju kadrovskog problema. U svijetlu takve konkretne situacije i stanja postavlja se praktično pitanje: kako u što kraćem roku omogućiti nauci i istraživačima da se mogu koristiti, bar osnovno sređenim, svim važnijim arhivskim fondovima. Jedino moguće praktično rješenje može se naći u tome da se spomenuti masovni fondovi srede po svom izvornom registraturnom sistemu, njegovim »predmetima« i jedinicama pa da uz pomoć sačuvanih pomoćnih knjiga (protokola, kazala i si.) budu što prije pristupačni istraživačima, kojima će se tako omogućiti bar osnovno snalaženje u toj historijskoj dokumentaciji. U takvu radu treba da se iscrpi tzv. osnovno sređivanje. To treba prije svega da izvrše sve naše arhivske ustanove za sve svoje važnije fondove. Po takvu završenom poslu dobit će svaka arhivska ustanova i svoj provizorni inventar, u kojem će s jedne strane istraživači imati osnovnu orijentaciju koji fondovi i zbirke postoje u pojedinoj arhivskoj ustanovi (s osnovnim pokazateljima količine i vremenskog perioda), a s druge strane to će biti službeni imovnik koji će pokazivati koja je društvena imovina pohranjena u arhivskoj ustanovi (što se u mnogim ustanovama tek vrlo približno i nepotpuno danas može ustanoviti). Nakon toga, ili uporedo s izradom provizornog inventara, prići će se izradi »Vodiča kroz arhivsku građu« pojedine arhivske ustanove. U njemu će, uz podatke iz provizornog inventara — imovnika, biti osnovni podaci o historijatu subjekta iz čije je djelatnosti nastao fond ili zbirka, a posebno će biti ukazano na sadržajne karakteristike pojedinog fonda ili zbirke zbog što boljeg i lakšeg osnovnog snalaženja istraživača u toj historijskoj dokumentaciji kao i u cjelini dokumentacije čuvane u pojedinoj arhivskoj ustanovi. — 450 —
