ARHIVSKI VJESNIK 3. (ZAGREB, 1960.)

Strana - 451

Ovakav put i tok tzv. osnovnog sređivanja čini nam se jedinim praktičnim rješenjem i jedinom bazom za praktičnu arhivsku politiku sređivanja u našoj konkretnoj situaciji i prilikama naše današnje arhivske službe. Pod tim prilikama mislimo dakako uvijek na arhivsku službu uzetu u cjelini, na prosjek naših arhivskih ustanova općeg tipa, ne omalovažavajući neke veće rezultate u organizaciji i sređivanju što su ih postigle neke pojedinačne arhivske ustanove u zemlji. Prema tome smatramo da sređivanje fondova po registraturnom sistemu (ili po formalnom kriteriju kako ga naziva dr M. Đorđević) u fazi osnovnog sređivanja ima svoje i naučno i praktično opravdanje i smisao. Drugo je pitanje kada je riječ o daljoj fazi sređivanja, tj. o detaljnoj arhivističkoj obradi, koje je glavni cilj analitička obrada fonda i izrada analitičke kartoteke. . Potpuno se slažemo s autorom da postoji opasnost i mogućnost zablude uslijed primjene »objektivističkih« kriterija u toj drugoj fazi posla. Netočna je njegova tvrdnja da se tom poslu kod nas uopće nije prišlo, jer su neke arhivske ustanove započele a i dovršile analitičku obradu izvjesnih fondova, no bilo je grešaka u radu, primjenom spomenutih »objektivističkih« kriterija, kako u pitanju izbora fondova ili njihovih dijelova koji su analitički obrađivani, tako i u izradi i poslovanju klasifikacionog sistema po kojemu se vršila ta obrada. Suradnja s historičarima — istraživačima tako potrebna i neophodna u ovoj fazi sređivanja i pripreme historijske dokumentacije skoro je potpuno izostala. Nadajmo se da će opća organizacija historijskih istraživanja kod nas konačno biti ostvarena, na bazi razrađenog perspektivnog plana i programa, kako smo to u prethodnim izlaganjima naglasili, pa da ubuduće ne će izostati ni spomenuta suradnja arhista i historičara u važnoj fazi sređivanja i pripreme arhivske građe za istraživanje. Jer, izrada klasifikacionog sistema može i mora biti samo plod takve tijesne i organizirane suradnje. Tako obrađivani arhivski fondovi mogu u potpunosti da zamijene potrebu osnivanja nekih novih ustanova za historijsku dokumentaciju za koje se zalaže dr M. Đorđević. Navedenom saradnjom izrađena analitička kartoteka neće biti opterećena »objektivističkim« kriterijima sređivanja i ona može značiti »završni stepen klasifikacije« o kojem govori autor (str. 95). Konačno, svesti zadatak arhivskih ustanova i arhivista samo na osnovno sređivanje, a detaljniju arhivističku obradu povjeriti nekim novim i posebnim ustanovama, značilo bi niveliranje arhivističke djelatnosti pretežno na takav mehanički i šablonski posao za koji bi zaista bilo teško osigurati kvalitetniji kadar arhivista. Bio bi to težak udarac kadrovskoj politici koja mora težiti da arhivskoj službi osigura kadrove solidne i široke naobrazbe, temeljitog stručnog znanja arhivistike, ostalih pomoćnih historijskih nauka, historije i stranih jezika, a koja će politika dati tim kadrovima i perspektivu stručnog razvoja i mogućnosti stručnog i naučnog rada. Jedino takvi kadrovi koji se uz stručni arhivistički posao angažiraju i u nekim stručnim i naučnim studijskim poslovima (izrada analitičkih kartoteka, priprema građe za publiciranje i si.) mogu uspješno i kvalitetno dobro izvršiti cjelokupni prethodni postupak pripreme historijske dokumentacije za naučno istraživanje. Bez takve kadrovske politike i takve perspektive za kadrove tko bi se odlučivao za arhivsku službu? Pogotovo u sadašnjim tehničkim uslovima rada u arhivskim ustanovama koji se ne će tako brzo poboljšati! — 451 —