ARHIVSKI VJESNIK 3. (ZAGREB, 1960.)
Strana - 449
Rezimirajući stavove koje je iznio dr M. Đorđević možemo reći da se. osim u nekim formulacijama, načelno s njime slažemo. Posebno treba naglasiti njegove izvode o tome kako ne postoji neki »opći«, »stručni« i »naučni« metod sređivanja koji bi bio jednom za vazda dat i kanoniziran i tobože nezavisan od metoda samog historijskog istraživanja, tj. rada na historijskoj analizi i sintezi. Treba ponoviti da se radi o jedinstvenom procesu, gdje analiza i sinteza bitno cvise o prethodnom postupku. Dosljedno tome, prema potrebama buržoaske historijske nauke razrađena je u toj nauci i odgovarajuća arhivistika. Njeni principi nisu niti mogu biti stalni, vječni i nepromjenljivi. Ima dakako u toj i takvoj arhivistici mnogo toga što ostaje i na čemu se izgrađuju novi savremeni arhivistički principi. No marksistička historiografija, ako želi to biti, ne može ni u kojem slučaju prosto preuzeti čitavo nasljeđe arhivističko kako ga je oblikovala buržoaska historiografija. Nova, savremena historijska nauka, tj. ona prožeta marksističkom misli i metodom, mora i na području arhivistike, koristeći se pozitivnim tekovinama, da izgradi svoje nove principe rada u prethodnom postupku pa maksimalno olakša i ubrza ostvarenje analize i sinteze u naučno-istraživačkom postupku. Ukratko, treba da razradimo i oblikujemo našu novu arhivistiku prema potrebama naše marksističke historiografije. Konstatirajući ove činjenice i potrebe nismo dakako otkrili ništa novo ni nepoznato. Stvari su i suviše logične i jasne. No, činjenica je međutim da mi arhivisti premalo vodimo računa o svemu tome u paktičnom radu. Tačni je rečeno: ne vodimo dovoljno računa. Istina je da nas vrlo mnogo angažiraju više nego brojni organizacioni, materijalni, tehnički i kadrovski problemi, ali dok smo o tim problemima mnogo raspravljali i pisali, premalo smo pažnje posvetili pitanjima naše nove arhivistike. Pisali snio doduše dosta i o arhivistici, no, čini mi se, da se pritom malo previše prepisivalo i ponavljalo ono što kažu arhivistički pisci starih shvatanja, od Casanove do Papri tza. I neki kadrovi koji pokazuju iskren i znatan smisao za arhivističku teritoriju olako su prisizali na takva »sakrosanktna« shvatanja. Premalo smo stvarno studirali, uočavali i analizirali potrebe naše nauke, tendencije perspektivnog razvoja itd. pa da diskutiramo i formuliramo naše stavove i udaramo temelje našoj novoj arhivistici. Što više, kada su se i spominjale potrebe istraživača i naše Pauke, bilo je i glasnih povika: to je »druga stvar«! Kao biva da te potrebe nemaju veze s »našim arhivističkim principima«. Dosada je kod nas bilo premalo borbe protiv takvih konzervativnih shvatanja. Tu nam dakle predstoji velik i dugotrajniji posao i rješavanje niza problema, pa bismo trebali smišljenije i s više sistema i postepeno sve dinamičnije da obrađujemo ovu problematiku. Suradnja s historičarima, po prirodi stvari, mora i ovdje doći do punog izražaja. Prema tome zaista je vrlo dobro što je i dr M. Đorđević naglasio ove probleme u svojoj knjizi. Autor u priličnoj mjeri zamjera arhivskim ustanovama što sređivanje fondova vrše obnavljanjem izvornog registraturnog sistema unutar kojega i po kojemu je fond nastajao i dobivao svoju strukturu i fizionomiju za vrijeme operativnog djelovanja onog subjekta iz čije je djelatnosti proizašao. Naglašava formalni kriterij takvog sređivanja, koje da podoguje samo buržoaskoj nauci i njenoj težnji da se ograniči na ispitivanje »zakonitosti delovanja buržoaske države«. Dozvoljavajući ipak da se fondovi samo »čuvaju« tako sređeni, traži takvu analitičku obradu pri sređivanju kojom će se pomoći otkrivanju »zakonitosti istoriskog razvitka«, pa da se takvim pokazateljima 29 — 449 —
