ARHIVSKI VJESNIK 3. (ZAGREB, 1960.)

Strana - 448

Autor lijepo naglašava (str. 89) da pri izradi klasifikacionog sistema treba ostvariti najtješnju suradnju arhivista i historičara, »jer rad na sintezi iziskuje da se čitav prethodni postupak sa njim uskladi«. Tako je i na ovom konkretnom i važnom pitanju ilustrirana potreba i značenje onog prije istaknutog jedinstvenog procesa — od prikupljanja i čuvanja građe do historijske sinteze. I potreba žive i djelotvorne suradnje ustanova koje učestvuju u tom procesu. Naglašavajući potrebu te suradnje, a ukazujući na činjenice da je dosada nije bilo, autor (str. 93) postavlja međutim i ovo pitanje: »Opravdano se postavlja pitanje da li se može odgovoriti potrebama istoriske nauke iz arhivskih ustanova koje svoj rad ne koordiniraju sa naučnim ustanovama i konkretnim zadacima planiranim na području istoriskih istraživanja.« Na ovo autorovo pitanje treba primjetiti redom kako slijedi: Prije svega nitko nije nikada tvrdio, niti tvrdi, da se potrebama historijske nauke može odgovoriti samo iz arhivskih ustanova. One imaju samo svoj određeni udio u jedinstvenom procesu rada. Ako bi se pak izradila uporedna bilansa kako su arhivske ustanove a kako postojeći historijski instituti (osim časnih izuzetaka, a u NR Hrvatskoj bez izuzetaka!) izvršili svaki svoj udio, čini nam se da rezultat baš ne bi bio nepovoljan za arhivske ustanove. Dalje, suradnja i koordinacija ne zavisi samo od arhivskih nego i od naučnoistraživačkih ustanova. A činjenica je da su dosada arhivske ustanove znatno više poticale i tražile spomenutu suradnju. Posebno to vrijedi za stručna udruženja arhivskih radnika. Zatim, ozbiljnog, perspektivnog, koordiniranog i dovoljno širokog planiranja konkretnih zadataka na području historijskih istraživanja nije dosada kod nas uopće ni bilo, isključivom krivnjom naučno-istraživačkih ustanova (instituta, akademija nauka, historijskih katedra na univerzitetima). Tek se u najnovije vrijeme tome pristupilo, i to na inicijativu saveznog i republičkih Savjeta za naučni rad. Prema tome citirano pitanje dra M. Đorđevića nije umjesno i sadrži malo pretešku optužbu arhivskih ustanova. Očito je da se i ovdje problem svodi na ono osnovno i najaktualnije pitanje, tj. na problem smišljenog organiziranja naučno-istraživačkog rada u oblasti historijske nauke na bazi jednog dugoročnijeg perspektivnog plana rada. Takav plan će tek upravo nametnuti suradnju i koordinaciju o kojoj je riječ, a koja je dosada uslijed pomanjkanja plana nedostajala. Dakle, ako suradnje i koordinacije i nije bilo, ne znači da je ne može biti, i da su zato potrebne, kao jedini lijek, neke nove i posebne ustanove za historijsku dokumentaciju. Bitno je u toj suradnji koju ćemo razviti da svi faktori, tj. uz ostale i arhivske i naučno-istraživačke ustanove, unesu u tu saradnju, koordinaciju i zajednički rad što manje negativnog nasljeđa buržoaske nauke koja nam je namrla dosadašnju neorganiziranost. Drugim riječima suradnju treba da vode kadrovi koji su u stanju da je ostvare pa da našoj marksističkoj historijskoj nauci osiguraju zaista dinamičniji razvoj i napredak. Ovim smo samo dodirnuli kadrovsko pitanje, a drugom prilikom ćemo se detaljnije pozabaviti problemom tko je faktički kod nas vodio tu kadrovsku politiku u oblasti historijske nauke, kako je vođena i s kakvim rezultatima. Vratimo se međutim na principe sređivanja arhivske građe. — 448 —