ARHIVSKI VJESNIK 3. (ZAGREB, 1960.)

Strana - 444

čitavom državnom području osigurati zaštitu i čuvanje historijske dokumentacije. U tom pitanju arhivskoj je službi potrebna najšira podrška naučnih i kulturnih krugova i ustanova, narodnih vlasti i društvenih organizacija. Tek tada ako prije svega osiguramo osnovnu zaštitu i čuvanje građe na čitavom terenu, možemo ozbiljno poraditi i na ostvarenju jedinstvenog sistema historijske dokumentacije, tek tada možemo reći da ćemo efektivno nešto učiniti u pravcu da budućim generacijama uštedimo tolike poteškoće s kojima se mi moramo boriti zbog nesačuvanošti i necjelovitosti naslijeđene historijske dokumentacije. Nikako se ne možemo složiti s autorovom tvrdnjom (str. 92) kada kaže ne samo o historijskim institutima nego i o arhivskim ustanovama da . . . ne olakšavaju širem krugu naučnih radnika brža i uspješnija istoriska istraživanja«!? Ne mislimo pošto-poto braniti arhivske ustanove i ne tvrdimo da ponegdje nije bilo ili da još nema dovoljno razumijevanja i susretljivosti prema istraživačima koji dolaze u arhivske ustanove. No generaliziranje koje vrši dr M. Đorđević nije nikako na mjestu. Njegove su konstatacije nažalost tačne u pogledu niza historijskih instituta, ali što se tiče arhivskih ustanova i njihove današnje prakse bili bismo zaista zahvalni autoru ako može da; nam konkretizira svoje primjedbe. S naše strane mi ćemo, bar za područje NR Hrvatske, uskoro objaviti jednu analizu koja će pokazati koliko je uopće naučnih radnika pokazivalo želju da radi svoje studije na arhivskim izvorima te tražilo usluge od arhivskih ustanova. Možemo već sada reći da će bilansa biti poprilično nepovoljna za naše historičare, jer je praktički razmjerno vrlo mali njihov broj ppkazao ozbiljne sklonosti da se koristi arhivskom dokumentacijom i da se pojavljuje u arhivima, pa i tamo gdje im je ukazivana najveća moguća uslužnost i susretljivost. Očito nas i ovdje podrobnija analiza vraća na onaj osnovni problem, tj. na pomanjkanje ozbiljne i solidne organizacije istraživačkih radova u oblasti historijske nauke. Naučne i nastavne ustanove koje su pozvane da organiziraju taj rad i koje su primale za to materijalna sredstva od zajednice nalaze se još uvijek pretežnim dije. lom pod utjecajem one generacije naših naučnih radnika i nastavnika koji, bilo zbog pretjeranog individualizma ili egocentrizma bilo zbog neshvatanja naših društvenih potreba, nisu u stanju da potaknu i ostvare dovoljno široku i zaista naučnu organizaciju istraživačkih radova kakva nam danas treba, a bez koje naša historijska nauka neizbježno zaostaje. Kada prevladamo tu osnovnu poteškoću i riješimo taj problem pa ostvarimo potrebnu i savremenu organizaciju naučno-istraživačkog rada, postavimo solidan program rada (konkretiziramo društvene potrebe), okupimo suradnike u radnim ekipama, a metod rada usmjerimo prvenstveno na korištenje izvorne građe, tada i naše arhivske čitaonice neće uzalud očekivati historičare, tada će se silom konkretnih potreba ostvariti i ona povezanost i koordinacija svih onih faktora u jedinstvenom procesu od prikupljanja, čuvanja i sređivanja arhivske građe do historijske sinteze — povezanost za koju izvrsno i opravdano u čitavoj svojoj knjizi pledira i dr M. Đorđević. Takva će organizacija i,pritisak konkretiziranih društvenih potreba olakšati i arhivskim ustanovama da brže izbore rješenja svojih materijalnih, tehničkih i kadrovskih problema. Arhivske ustanove, dakle, zaista željno očekuju ostvarenje spomenute organizacije i fiksiranje svoje uloge i svojih zadataka u njoj. Ne mislimo pritom idealizirati. Bit će sigurno i u arhivskoj službi pojava konzervativnih shvatanja koja će otežavati uklapanje u tu organizaciju i u