ARHIVSKI VJESNIK 3. (ZAGREB, 1960.)

Strana - 445

taj Jedinstveni proces rada, no, u cjelini uzevši, mislimo da se može reći kako nije osnovana tvrdnja da arhivska služba ne bi bila, voljna da olakšava i najširem krugu naučnih radnika njihova brža i uspješnija istraživanja. Pošto je naglasio veliku dekoncentraciju dokumentacije po brojnim arhivskim i drugim ustanovama, trajni zadatak sređivanja »milionskih« arhivskih i bibliotečnih fondova, kao i neku opasnost da historičari »ostanu odvojeni od građe«, autor se zalaže (str. 96. i slijed.) za osnivanje »ustanova novog tipa, za istorisku dokumentaciju«. To bi po njegovim zamislima bile nove i posebne ustanove, ili posebna odjeljenja pri ustanovama (ne kaže se kojima) koje bi, kako kaže autor: ». . . lakše . . . mogle, u svakom konkretnom slučaju, da se prilagode potrebama povremenog grupisanja i pregrupisanja neophodne dokumentacije, kao što bi mogle doprineti i formiranju naučnih kolektiva koji bi u svojim konkretnim povremenim sastavima (a ne stalnim, što je slučaj u klasičnim naučnim ustanovama) najbolje savladali određenu istorisku problematiku«. Znači da bi te nove ustanove uzimale na posudbu arhivsku građu i uopće sve vrste historijske dokumentacije iz arhivskih i drugih ustanova, potrebne za naučnu obradu određene tematike, zadržavajući tu dokumentaciju sve dok naučna obrada traje i dokle ona to traži. Kolikogod u ovom prijedlogu ima privlačnog i racionalnog sa gledišta interesa konkretnog istraživača odnosno istraživačke ekipe, mislimo da bi to praktički bilo teško provedivo iz ovih glavnih razloga: 1) ima mnqgo dokumenata kompleksnog karaktera potrebnih raznim istraživačkim ekipama, pa uzme li ih jedna od njih iz fonda gdje su deponirani, ostalim ekipama bivaju nepristupačni; 2) pojedini su dokumenti često naoko sitnim a vrlo brojnim, i u njihovoj sveukupnosti vrlo važnim, nitima vezani uz ostale dokumente istog fonda, da istraživač mora da konzultira tu cjelinu; stoga je teško, pogotovu kod šire i veće problematike, izdvojiti iz fondova unaprijed »samo ono« što pretpostavljamo da će pri obradi Jeme i sinteze stvarno trebati; 3) ovakvim bi se izdvajanjem dokumentacije iz fondova djelomično pogodovalo stvaranju »monopola« i »rezerviranja« građe samo za potrebe određenih istraživača (protiv čega inače načelno govoreći na drugom mjestu, na adresu arhivista, i dr M. Đorđević ustaje), a ne bi bilo opravdano da se ne omogući širem krugu istraživača ili njihovih ekipa da obrađuju problematiku važnijih historijskih problema; i kad se najbolje planiraju istraživački radovi, ne bi se smjelo omogućiti monopoliziranje građe i tematike, i 4) sudeći po dosadašnjim arhivskim iskustvima i sličnim posudbama građe, postoji ozbiljna opasnost da bi se spomenutim izlučivanjem dokumentacije stvorila postepeno tolika zbrka i poteškoće da bi nadošli novi problemi nesređenosti i nepreglednosti raspoložive historijske dokumentacije. Ne vidimo, dakle, opravdanost takvog rada predviđenih novih ustanova. Mislimo da se pitanje može bolje rješavati putem: određene koncentracije arhivske građe u racionalnom broju arhivskih ustanova (prema određenom planu mreže tih ustanova); razgraničenjem stvarne nadležnosti između općih i specijalnih arhiva, kao i između arhivskih ustanova s jedne strane i biblioteka, muzeja i instituta s druge strane; što skorijom izradom vodiča (a postepeno i detaljnih inventara) za sve fondove i zbirke historijske dokumentacije; stvaranjem informativnih centara za historijsku dokumentaciju u svim naučnim središtima; boljom opremom i uređenjem mikrofilmske službe koja neće raditi po komercijalnim cijenama već na principu naučnih — kulturnih usluga koje moraju bivati sve jeftinije u jednoj socijalističkoj zemlji. Cini — 445 —