ARHIVSKI VJESNIK 1. (ZAGREB, 1958.)

Strana - 401

šumskih uprava, 71 srednje škole, 165 osnovnih škola, 23 bolnice itd, itd., a da ne govorimo o seoskim općinama, privrednim, društvenim i drugim arhivima. A uzmimo samo primjer jednoga grada! Državni arhiv u Zagrebu evidentirao je još prije 1950. na području Siska 35 fondova s građom od druge polovine 19. stoljeća dalje, danas već samo djelomice sačuvanih. Pored Kotarskog suda (od 1857), Katastralnog ureda (od 1861) i Župnog ureda (od 1669), registriran je također veliki broj registratura industrijskih poduzeća i tvornica, po kojima je grad Sisak postao jedan od najvećih i najvažnijih industrijskih centara u Hrvatskoj; to su na pr. — da nabrojim samo nekoje -— Rafinerija nafte, Željezara, Industrija vrenja, Tvornica tanina, Tvornica kisika, »Elektra« — poduzeće za elektrifikaciju sjeverne Hrvatske, »Crvena zvijezda« — trgovačko poduzeće za promet žitaricama i druga. Danas međutim imamo i tu neprirodnu pojavu, da neki muzeji u pokrajini čuvaju, pored nesuvislih zbirki arhivalija iz starijeg doba, također i prave pravcate registrature različitih ustanova, poduzeća i organizacija. Takvi su na pr. muzeji u Vukovaru, Vinkovcima, Bjelovaru, Karlovcu, Šibeniku i Splitu. A memorijalni muzeji NOB-e, ustvari su neke vrste simbioza arhiva i muzeja. Neopravdano je, a s arhivskog gledišta i nedopustivo, da se pisana građa čuva u muzejima. Tomu se protive mnogi razlozi, u prvom redu princip koncentracije arhivske građe, princip integriteta arhivskih fondova, koji dakako vrijede i za muzeje. Pa ako se postavimo na načelno gledište, đa muzeji moraju vratiti arhivima arhivalije, ipak smatramo, da u današnjoj situaciji mora postojati suradnja svih ustanova, koje rade na spašavanju arhivske građe. Ta suradnja mora postojati i inače, usprkos tome, što muzeji imaju druge zadatke i interese nego arhivi. Dakako da ovakvu pojavu ne možemo smatrati trajnim stanjem i da u »arhivskim odjeljenjima« muzejskih ustanova treba gledati zametke budućih lokalnih arhiva, ukoliko ne dođe u svoje vrijeme do prenošenja materijala u već postojeće arhivske ustanove. Jedino dakle rješenje predstavlja smišljena i dobro organizirana mreža arhiva. U principu bi svaka pokrajina, svaka oblast, svaka upravna jedinica morala imati svoj vlastiti arhiv, kao javni ured, koji će stalno preuzimati sve spise, koji ne će više biti potrebni operativnom poslovanju, i na koji će se obraćati lokalne vlasti. Naprotiv, glavni centralni republički državni arhiv treba da sabira akte, koji se odnose na cijelu zemlju, a možda i na najvrednije materijale iz starijeg doba od općeg nacionalnog interesa. Slaba strana ovako zamišljene mreže arhiva, koja bi se poklapala s upravno-političkom podjelom zemlje, jesu relativno česte promjene u broju i teritorijalnom opsegu pojedinih kotareva i općina. Veći broj arhiva ima bez sumnje prednost s gledišta političko-upravne organizacije i administracije i intenziteta društvenog i ekonomskog života: veći broj arhiva lakše će preuzimati manje količine građe, negoli mali broj arhiva, koji bi morali preuzimati manje količine građe. Ipak sma— 401 —