ARHIVSKI VJESNIK 1. (ZAGREB, 1958.)
Strana - 402
tramo, da bi dvadeset i sedam arhiva, prema današnjoj administrativnoj podjeli NR Hrvatske na dvadeset i sedam kotareva, bio pretjeran broj. Arhivska mreža ne smije ići suviše u širinu, jer bi odveć veliki broj arhiva bio nepoželjan već i s gledišta naučnih interesa. Ne bi bilo uputno osnivati mnogo malih arhiva slabo opremljenih i bez dovoljno personala. Takvi minijaturni arhivi morali bi s vremenom zakržljati i sigurno ne' bi mogli izvršiti sve one zadatke, koji se pred suvremene arhivske ustanove postavljaju. Koristi od takvih arhiva za društvenu zajednicu bile bi suviše malene, a izdaci samim tim preveliki. O drugom ekstremnom rješenju — stvaranje jedne arhivske ustanove golemih razmjera nema smisla ni raspravljati, jer nitko razuman ne će danas pomišljati na prostorno ujedinjenje svih arhiva jedne zemlje. A ni kontakt s registraturama ne bi se mogao izvršiti iz jednog centralnog ili možda dva tri »državna« arhiva. Treba dakle izabrati srednji put i osnivati arhivske ustanove u onm gradovima, koji danas predstavljaju upravno-politička, gospodarska i kulturna središta i za koje možemo predvidjeti, da će i u budućnosti takvi i ostati i u tom pravcu se i dalje razvijati. Svaka nova arhivska ustanova mora dobiti svoje određeno područje, koje ne smije biti odveć veliko, jer bi veličina prostora smetala lakoći neposrednog saobraćaja s registraturama. »Problem masovnosti« kao glavni uzrok propasti naših arhiva s jedne strane, a interesi naučnih istraživanja i financijske mogućnosti s druge strane, traže od nas, da znamo postaviti pravu mjeru. Zato ne možemo pristati na ekskluzivna rješenja, koja bi se osnivala na provođenju principa koncentracije, odnosno dekoncentracije. Naša arhivska mreža mora biti racionalna u svakom pogledu. Na ovakvim gledanjima izgrađena arhivska mreža u našoj republici, kao i u našoj zemlji uopće, odgovarala bi našim potrebama, a k tomu ne bi bili u suprotnosti s dostignućima suvremene arhivske nauke i prakse u svijetu, preko čega ne možemo naravno ni mi prijeći, ako ne želimo, da se i u budućnosti ponavlja žalosno pustošenje arhivske građe, kao što je to bio slučaj u posljednjih sto godina. Društvo arhivskih radnika NR Hrvatske, imajući pred očima najpreče potrebe arhivske službe u Hrvatskoj, dalo je inicijativu za rješavanje ovog osnovnog pitanja, o kojemu zavisi budućnost našega arhivstva. Organizacija arhivske mreže bila je sadržaj prve konferencije arhivskih radnika Hrvatske održane mjeseca lipnja 1956. Istim problemom pozabavio se je i Arhivski savjet NRH na svom, zasjedanju u svibnju 1957. Utvrdivši činjenično stanje i analizirajući potrebe naše arhivske službe razmotrio je pitanja osnivanja novih arhivskih ustanova i dao Savjetu za nauku i kulturu NR Hrvatske svoju preporuku za realizaciju toga. Postignut je sporazum, da se organizaciji naše arhivske službe pristupi s gledišta dekoncentracije, da se novi arhivi osnuju tamo, gdje su potrebe za to najveće, i da se postavljeni program ostvari u vremenskom razdoblju do 1958., što će sve dakako zavisiti o budžetskim mogućnostima. S obzirom na današnju stvarnu situaciju i potrebu i naše prostorne kadrovske i budžetske mogućnosti broj svih arhiva u unutrašnjosti Hr— 402 —
