ARHIVSKI VJESNIK 1. (ZAGREB, 1958.)

Strana - 603

u Varaždinu, da je povijesni dokumenat život našeg naroda u prošlosti, pa da ga stoga moramo sačuvati za našu narodnu historiju. A dobro znamo, da je to upravo konačni cilj, koji se ovdje eto nastoji postići i svim opisanim aktivnostima. ! Mirko Androić IZ ARHIVA U OSIJEKU Desetgodišnjica arhivske ustanove u Osijeku i njena uloga u novoj arhivskoj organizaciji NR Hrvatske U pogledu arhivske službe nije se ni prostorno malena povijesna Dalmacija, s obzirom na količine i narav svojih arhiva i arhivalija, njihovu povijesnu povezanost ili raznorodnost, udaljenosti i prometne veze, te postojeći i budući kadar arhivskih stručnjaka i istraživača naše povijesti, mogla zadovoljiti s jednim jedinim arhivskim središtem. Kud ikamo manje moglo je onda jedno središte dosta jati čitavoj bivšoj banskoj Hrvatskoj. U skučenim prilikama Austro-Ugarske, kad nismo s našim novcem ni raspolagali, imali smo doduše preko 200 godina samo jedan arhiv, a i ovaj s nedovoljnim brojem stručnjaka i s premalo sredstava. Usprkos tome spašeni su tada i skupljeni neprocjenjivi izvori naše prošlosti, a u redovitim godišnjacima »Vjesnika arhiva« i raznovrsnim znanstvenim izdanjima objavljeni su mnogobrojni povijesni izvori i povijesne rasprave. I sa malo sredstava koliko bi takav rad bio plodonosniji, da je u banskoj Hrvatskoj, pa makar još i za prijašnje Jugoslavije, postojalo još koje arhivsko središte. Zar bi onda bilo moguće, da u pogledu arhiva čitavo područje izvan Zagreba ostane bez svake kontrole (zbog čega su i velika kulturna mjesta ostala bez svojih arhiva), da nam nije ostao sačuvan tako rekuć ni jedan potpuni županijski, kotarski, sudski ni graničarski arhiv? Pravilna organizacija arhivske službe prvo je pitanje, koje treba i teoretski i praktički ispravno riješiti. Naknadno raspravljati, kako se moglo i trebalo provesti ono, što nije učinjeno, malo bi koristilo, ali je očito, da se usprkos svim poteškoćama moglo raditi na više načina: ustanoviti područne ustanove Zemaljskog arhiva u Zagrebu, ili osnovati samostalne mjesne arhive, ili postojećim i budućim muzejima pridružiti posebne arhivske odsjeke. Da je bilo što od toga učinjeno, bilo bi to svakako i s obzirom na spašavanje naših arhivalija na terenu, na objavljivanje naših povijesnih izvora, istraživanje i obradu naše povijesti i odgcj znanstvenih stručnjaka mnogo više, nego li ako ništa nije učinjeno. Kao i drugi gradovi, tako se i Osijek u pogledu arhiva poslije g. 1945. našao u nezavidnom položaju. Ukoliko već nisu bili razvučeni ili uništeni, arhivima je usprkos novim zakonskim zaštitnim mjerama prijetila opasnost od poduzeća »Otpad«. Osječki povjesničar i ravnatelj osječkog muzeja dr. Josip Bösendorfer dao je, čim je započeo rat, iz Sudbenog stola prenijeti u Muzej urbarski arhiv, a poslije svršetka rata prevozio je u Muzej što je još preostalo i zaposjeo za muzej čitavu bivšu gradsku vijećnicu sa svim njenim preostalim arhivalijama. U potpunoj preorijentaciji dotadašnjeg rada nije osječki muzej mogao ulaziti u arhivsku problematiku, a uočivši potrebu spašavanja arhivske građe dr. Bösendorfer je tražio drugi izlaz. — 603 —