ARHIVSKI VJESNIK 1. (ZAGREB, 1958.)

Strana - 604

Budući da je tokom međusobne suradnje našao da je potpisani voljan stupiti u arhivsku službu, nakon pristanka ravnatelja Državnog arhiva u Zagrebu dra. Josipa Matasovića, da se u Osijeku osnuje ispostava Državnog arhiva i uz njegovo obećanje, da će toj ispostavi pružiti svaku pomoć i osamostaliti je čim se steknu potrebni uvjeti, počela je pod kraj 1947. s radom ispostava Državnog arhiva u Zagrebu, odnosno, kako joj je uskoro izmijenjen naziv »Osječko spremište državnog arhiva u Zagrebu«. Posredstvom dr. Bösendorfera Gradski je narodni odbor dodijelio za Arhiv čitavu jednu jednokatnicu, koja je prije služila za gradske urede, te je o svom trošku popravio od podruma do krova, jer je ostala bez stakla i prozora. Osječki je muzej predao Arhivu sve arhivalije, što ih je bio skupio, te zajedno s njihovim policama čitavi gradski arhiv, koji se nalazio na tavanima, podrumima i skladištima gradske vijećnice, dijelom u posve rasutom stanju. Imenovan je jedan arhivist i jedan pomoćni službenik — podvornik, na njima je ostalo da urede Arhiv. Uz pomoć Muzeja to je i učinjeno. Vođena je evidencija o arhivskoj građi, gdje god se našlo, u gradu te njegovoj užoj i široj okolici. Ugroženu građu prevozilo se u spremište, ondje je razvrstavalo i sređivalo, a ako je bilo polica, postavljana je na police. Kasnije se prešlo i na škartiranje,. a budući da Arhiv ne može sam sebi biti svrhom, nastojalo se popularizirati sve, što je u vezi s Arhivom, objavljivanjem arhivske građe, sudjelovanjem u dnevnoj i stručnoj štampi, pisanjem rasprava o domaćoj povijesti, izlaganjem arhivskih predmeta, sudjelovanjem u Tjednu muzeja s arhivskom problematikom, držanjem predavanja, napose u školama i vojarnama i t. d. UoČivši da su u Osijeku uništene sve školske registrature, a uglavnom i tvorničke, te da ni jedna registratura nije osigurana, sve dok nije pod kontrolom arhivske ili muzejske ustanove, jer njen opstanak ne ovisi samo o rukovodstvu i arhivaru, već o nebrojenim nepredvidljivim činiocima — počevši od g. 1952. svake se godine barem jednom obilaze sve osječke ustanove sa važnijim pismohranama. Broj takvih ustanova pod stalnim nadzorom neprestano se povećava i sada ih ima preko 70. Uspoređenjem izvještaja o tim obilascima dolazi se do dragocjenog iskustva o tome,, što bi gdje trebalo poduzeti. Nepopravljiva je Šteta, da se takvim sustavnim radom nije započelo već g. 1945. Da je to prije provedeno, ne bi se mogle uništiti ili prodati i zatečene i nove arhivalije. Stalo bi se na put trgovanju s arhivalijama, a i za vrijeme kampanje skupljanja staroga papira bilo bi se moglo barem najvažnije spašavati. Uz kampanjsko uništavanje arhivalija trajniju opasnost predstavljali su poduzeće »Otpad« i donekle služba PAZ-a. Ovi posljednji s čišćenjem tavana i stvaranjem panike pred papirom. Djelovanje »Otpada« uspjelo se prilično obuzdati držanjem velikih registratura pod stalnim nadzorom, mjesečnim pregledavanjem Otpadovih skladišta papira, te predavanjem kaznenih prijava proti prodavaoca i kupaca kod svakog kupovanja registratura bez pismenog odobrenja arhivske komisije i oduzimanjem prodanog dijela tih arhivalija. Nažalost nije moguće svaki put posredovati kad Otpadovi nakupci od privatnika kupuju stari papir, među kojim se često nađe vrijednih spisa, a napose tiskopisa. O radu osječkog spremišta i njegovim fondovima i zbirkama pisao sam opširnije u »Arhivistu« broj 4—5 iz g. 1953., pa nije potrebno da se ponavlja ono, što je napisano. Još tada trebalo je u prvom redu riješiti, ima li se u pogledu osječke arhivske ustanove poći naprijed — 604 —