ARHIVSKI VJESNIK 1. (ZAGREB, 1958.)

Strana - 564

iz talijanske paleografije i diplomatike, a ne samo iz arhivistike. potekla suupravo iz nastavničkih krugova u školama pri arhivima. Historijska rasprava o arhivskim školama u prošlosti u Italiji od Giorgio, Cencettija Archivi e Scuole đ'Archivio dal 1765 al 1911 s podnaslovom I precedenti storici e legislativi di un discusso problema, u kojoj se Cencetti osvrnuo kritički i na talijansko zakonodavstvo u prošlosti o arhivističkom školstvu, predstavlja jedan od najjačih radova u časopisu »Rassegna degli Archivi di Stato« kroz posljednje tri godine 27). Pisac smatra-, da je današnje stanje paleografije, diplomatike i arhivistike u državnim arhivima rezultanta dviju komponenata: nagomilane tradicije u prošlosti i izmjene prilika u samoj okolini arhiva. Da bi se shvatila točno prva komponenta pisac smatra, da je neophodno zaci u historijski razvoj arhivističkog školstva, koji je prethodio stvaranju jedinstvene talijanske države. Već u to doba prije ujedinjenja prevladava problem paralele i gradiran ja u nastavi navedenih disciplina pri državnim arhivima i pri sveučilištima. To, što danas taj problem u Italiji nije skinut s dnevnog reda, potaklo je autora, da zađe u proučavanje tog pitanja, koje je usko povezano s razvojem arhivskog školstva u prošlosti. Prošlost arhivskog školstva od 1765. do 1911. uredbom o arhivima od 26. ožujka 1874. br. 1861 podijeljena je na dva razdoblja. Tu prekretnicu u razvoju talijanskog arhivskog školstva još je jače utvrdila druga uredba o arhivima od 27. svibnja 1875. br. 2552, koja se u članovima 45.—54. posebno pozabavila arhivskim školstvom. Priie navedenih uredbi povijest pojedinih arhivskih škola imala je svoj zaseban i nezavisan put bez ikakve posebne veze između sebe, dok su spomenute uredbe označile svim arhivskim školama jedan zajednički put, iako će iza toga pojedine škole imati svoj vlastiti razvoj s obzirom na metode nastave, znanstvenu djelatnost i praktične rezultate. Pisac zatim prelazi na prikaz stanja arhivskog školstva u doba prije ujedinjenja u pojedinim talijanskim državama. U Pijemontu se sa školovanjem arhivista započelo g. 1820. pri sveučilištu u Turinu, vodeći pri tome računa o posebnim potrebama arhiva. Ali smrću profesora te discipline Vernazze god. 1822. završilo se s tim načinom školovanja. Tako je to prvotno školovanje budućih arhivista u Turinu trajalo svega dvije godine, da se četiri godine nakon toga nastojanjem nastojnika kraljevskog dvora Konta Francesca Galeanija Napiona pojavi opet pri Dvorskom arhivu. Vođenje te škole je bilo povjereno Pietru Datti (Nom Datta), tajniku Dvorskog arhiva, od koga su preostale Lezioni di Paleografia e di critica diplomatica objelodanjena g. 1834. Ta je škola potrajala do g. 1835. i opet do odlaska u mirovinu direktora škole Datte. Praznina je u arhivskom školstvu potrajala sve do g. 1862, kada je Venecijanac emigrant Cesare Foucard, bivši arhivista u Državnom arhivu u Veneciji i ujedno nastavnik u Arhivskoj školi istog arhiva, preuzeo na Sveučilištu u Turinu fakultativni kurs iz paleografije. To dakako nije značilo ni nastavak Vernazzinih službenih univerzitetskih predavanja niti ponovno otvaranje Dattine Arhivske škole pri Dvorskom arhivu. Na teritoriju Lombardsko — mletačkom u Milanu se razvijala i prevladavala više diplomatika, dok se paleografija po maurinskom shvaćanju smatrala pomoćnom disciplinom diplomatike. Tu kontinuitet arhivskog školovanja postoji već od 1770. kada je započela s radom t. zv. Dvorska škola u Breri (Scuola palatina di Brera), na kojoj se istakao kao predavač kanonik Castiglioni. Ta je škola bila dokinuta 1796. Umjesto nje — 564 —