ARHIVSKI VJESNIK 1. (ZAGREB, 1958.)

Strana - 565

samostan cistercita otvorio je drugu školu pod vodstvom slavnog FumagalHja, pisca čuvenog djela Istituzioni điplomatiche. G. 1802. studij se arhivističkih znanosti obnovio pri Sveučilištu u Paviji na pravnoj katedri 1824. na svim sveučilištima na Lombardsko — mletačkom teritoriju bili su organizirani posebni tečajevi pomoćnih historijskih znanosti pri katedrama opće povijesti. Takvo je stanje potrajalo sve do god. 1842., iako je u međuvremenu bilo slučajeva, da iščeznuti kursevi pri sveučilištima i da se umjesto njih pojave posebne škole pri arhivima, kao što je bio slučaj u Milanu. God. 1842. počelo se s osnivanjem zasebnih arhivskih škola s različitim trajanjem, tako da su im g. 1852. smanjili trajanje na tri godine. Program je bio neobično opsežan protežući se čak i na filologiju. G. 1847. osnovana je takva dvogodišnja škola i u Veneciji pod vodstvom spomenutog Foucarda, pisca djela Elementi di Paleografia i La scrittura in Italia sino a Carlo Magno, koji je god. 1860. bio smijenjen iz političkih razloga. Njega je zamijenio do god. 1877. Bartolomeo Cecchettl. Toskanu je proslavio autor najpoznatijeg školskog udžbenika iz diplomatike Cesare Paoli, učenik još slavnijeg, Francesca Bonainija. Paoli se prvi istakao znanstvenom historijskom metodom u obrazovanju i uspješnoj primjeni znanstvenih principa. U to je vrijeme Toscanom upravljao liberalni Leopold IL, što je i omogućilo slobodnije razvoj znanosti. U Papinskoj državi sve do ujedinjenja Italije nije bilo nikakve posebne škole za pomoćne historijske znanosti i arhivistiku. Ipak su se pojedinci i na tom području izdizali svojim solidnim djelima, kao što je bio Gian Crisostomo Trombelli, autor paleografije Arte di conoscere Veta dei codici, koji su pri sveučilištima osnivali posebne katedre za pomoćne historijske nauke i prije drugih talijanskih država. Međutim, baš zbog pomanjkanja jedne čvršće organizacije te vrste školstva brzo je dolazilo do jenjavanja, kao što se je ono u Bologni ugaslo već g. 1808. Napulj kao centar kraljevstva dviju Sicilija nije doduše dao tako slavna imena predavača i učenjaka na tom polju, ali zato po tradiciji ove vrste školstvo ide odmah iza Bologne i Milana. Osim toga tamo se ova vrsta školstva razvijala bez većih prekida, kakve smo na pr. vidjeli u Bologni i Milanu, a obuka se odvijala na posebnoj katedri pod naslovom »Arte critica diplomatica« pri Sveučilištu u Napulju tamo od 1777. počevši s Emanuelom Caputom. Drugi centar za razvoj tih disciplina u ovom kraljevstvu bio je Palermo. Iza ujedinjenja Italije na inicijativu Cibrarijeve komisije dolazi do reorganizacije ove vrste školstva. Osnivaju se dvogodišnje arhivske škole pri arhivima s obavezom polaganja ispita, da bi se moglo u službi napredovati. Broj upisanih slušača u tim školama je veoma visok, iako je znatno manji broj položio s uspjehom ispite. Tako je u Milanu od 1874. — 1882. bilo upisano 155 slušača, a ukupno u cijeloj Italiji u prvom petogodištu bilo je 715 slušača. Taj sistem školovanja arhivskih kadrova doživio je međutim oštre kritike, osobito od strane glasovitog Cesara Paoli ja, jer su se škole prema ustanovama bile i odviše individualizirale napuštajući opći program predavanja. Uredba o arhivima iz g. 1896. donijela je promjene i na polju arhivskog školstva napustivši empirički simplicizam iz prošlosti time, što je unijela jedinstvenost u obrazovanju kadrova, poštujući uza sve to regionalne potrebe i zahtjeve. Glavnu je ulogu pri tome odigrao poznati Malagola, koji onda preuze nadzorništvo u Veneciji. Ali s vremenom je — 565 —