ARHIVSKI VJESNIK 1. (ZAGREB, 1958.)

Strana - 558

Spomena o takvoj vrsti državnog nadzora ima u samoj instituciji talijanske arhivske administracije. Za takve se je arhive zauzeo već g. 1872. direktor Drž. arhive u Rimu. Onda je Nadzorništvo rimskih arhiva povelo računa o tim arhivima (općinskim, provincijskim, crkvenim, sveučilišnim, dobrotvornih ustanova i si.) te provelo statistiku o njihovu stanju, koju pisac navodi. Tadašnji nadzorni arhivski organi nisu imali kompetenciju nad državnim arhivima i zato su požalili nedostatak u zakonu u toj stvari. Te mjere stoga nisu dale nikakav stvarni rezultat, iako su se općine Lacija, Umbrije i Marche savjesno odazvale na kvestionarij. Zakon od 31. XII. 1891. br. 745 dokinuo je posebna nadzorništva nad arhivima time, što je nadzorništvo preuzeo upravitelj najbližeg državnog arhiva. Arhivska uredba od 9. IX. 1902. br. 445, čl. 9, točno je naredila posijeđnicima nedržavnih arhiva, da moraju u redu čuvati svoje arhive i deponirati kopiju inventara u odgovarajući državni arhiv. U protivnom će slučaju vlada sama dati srediti njihove arhive na njihov trošak. To je bilo ponovljeno u čl. 73. uredbe od 2. X. 1911., br. 1163. Zakon od 22. XII. 1939. br. 2006 dao je norme o razlikovanju javnih juridičkih osoba od privatnih. Zakon obuhvaća sve privatne arhive, ali ne i sve javne (enti parastatali, en ti ausiliari dello Stato, istituzioni pubbliche di assistenza e beneficenza, istituti di credito di diritto pubblico e delle associazioni sindacali). Nadzorni se organi moraju brinuti za čuvanje i sređivanje takvih arhiva. Te juridičke osobe su dužne sastaviti inventar spisa od historijskog značaja i inventar položiti u nadležni državni arhiv. Škartiranje se ne smije vršiti bez odobrenja nadležnog Arhiva. Cl. 29. obavezuje prodavače da posjeduju popis škartirane gradje propisno odobren. To vrijedi i za privatne arhive. Pisac iznosi manjkavosti i ne jasnoće u zakonu. Privatnici su dužni prijaviti svoje arhive. Pisac konačno zaključuje, kako arhivistička nadzorništva ne smiju prisvojiti sebi inventar nedržavnih arhiva, jer se ovaj deponira u nadležni državni arhiv; ista ne smiju primati i predavati Ministarstvu unutrašnjih poslova prijedloge za škartiranje nedržavnih arhiva, jer je taj zadatak povjeren nadležnim državnim arhivima, niti davati odobrenje za škartiranje. U svakom slučaju talijansko zakonodavstvo je jedno od prvih, koje se je pobrinulo da postavi nadzor nad nedržavnim arhivima. U vezi s nadzorom nad arhivima, kako državnim, tako i nedržavnim, postavlja se pitanje o historijskom interesu arhiva i arhivske gradje. Tim se pitanjem pozabavila Giuliana GiannelU 8). U Italiji država preko Ministarstva unutrašnjih poslova provodi nadzor nad arhivskim nasljeđem, brinući se za njegovo očuvanje i sređivanje. Tim nadzorom država postiže dvostruku svrhu: juridičku i kulturnu, ukoliko čuva dokumente potrebne, da pojedinci mogu utvrditi i obraniti svoja prava i ukoliko čuva bogata vrela, koja osvjetljuju prošlost čovječanstva. Historijski interes za spise treba uzeti u najširem smislu te riječi. Zakon od 22. XII. 1939. br. 2006 pravi razliku u interesu za gradju u državnim i javnim arhivima od gradje u privatnim arhivima. U prvom slučaju radi se o historijsko-političkom interesu («intéressé storico — politico« ili »storico — sientifico«) /član 29. i 30./, a u drugom slučaju samo o historijskom interesu («intéresse storico«). Mjestimice se ipak zapaža ne jasnoća i neodređenost u rukovanju terminima. Pored — 558 —